Družba sestara Milosrdnog Isusa

Naša Družba Sestara Milosrdnog Isusa je redovnički institut. Osnovana je 1941. godine u Vilni (Litva), zajednički život sestara je započet u Mysliborzu (Poljska) 25. kolovoza 1947., a potvrđenje zajednice na papinskom pravu 13. svibnja 2008 godine. Duhovnost naše Družbe temelji se na molitvi « Isuse uzdam se u tebe» To znači računamo na Njega, na Njegovu snagu, na Njegovu pomoć. Naša Družba temelji se na poslanju svete sestre Faustine.
Sveta Faustina Kowalska, pravim imenom Helena, rođena je 25. srpnja 1905. godine u selu Glogowiecu, u Poljskoj, kao treća od desetero djece Stanislava i Marianne Kowalski. S navršenih 16 godina prvi puta je iskazala želju za stupanjem u samostan no roditelji su se tome žestoko usprotivili, a odluku su opravdali nedostatkom novca za put i miraz koji se tada tražio od novakinja. Ipak, nakon dosta poteškoća ulazi u samostan 1. kolovoza 1925. godine, u Družbu sestara Majke Božje od Milosrđa. Nakon prvih zavjeta dolazi najveća kušnja s kojom se Faustina morala suočiti - kroz slijedeću godinu i pol počinje proživljavati tamu duhovne noći koja će oslabjeti njezine snage. Na Veliki petak 1927. sestra Faustina doživjela je istinsko sjedinjenje s Bogom i muke duhovne noći nepovratno nestaju. 1928. godine počinju se javljati prvi simptomi tuberkuloze, tada neizlječive bolesti, koja će biti uzrokom Faustinine smrti.1931. Faustina je imala prvo viđenje Milosrdnog Isusa koji joj je zapovjedio da naslika Njegovu sliku prema tome ukazanju. Od tada se ona nalazi u velikim teškoćama kako da ispuni tu Isusovu želju nailazeći na nerazumijevanje poglavarica i ispovjednika. Obzirom na složenost njezinog duhovnog i psihičkog unutarnjeg života Faustina je veliku teškoću imala sa duhovnim vodstvom i ispovjednicima koji se nisu osjećali sposobnima preuzeti odgovornost za ovakvo nesvakidašnje iskustvo.
Veliku ulogu u Faustininu životu i širenju nove pobožnosti odigrat će vlč. Mihael Sopoćko. Njegova je zasluga da je puno od tih mističnih Faustininih doživljaja ostalo sačuvano. Potaknuo ju je na pisanje dnevnika u kojima opisuje svoje žive susrete s a Isusom. Umrla je 5. listopada 1938. godine, a proglašena je svetom 2000. godine. Sveta Faustina se potrudila otkriti Božje planove o osnivanju nove redovničke zajednice. U lipnju 1935. godine u Vilnu je napisala: “Bog traži redovničku zajednicu, koja treba propovijedati Božje milosrđe i izmoliti ga svijetu.“ (Dnevnik 436). Kada je sveta Faustina 1938. godine bila već na samrti u bolnici u Krakowu, vlč. Sopoćko je razgovarao sa Faustinom o novoj Družbi, koju je ona htjela osnovati. Umire 1938. godine bez da vidi novu Družbu ali živi u ovoj novoj družbi jer je u svom Dnevniku zapisala: “Jasno osjećam da moj nalog ne završava mojom smrću, nego započinje“.
Nakon Faustinine smrti vlč. Sopoćko se osjećao odgovornim za realizaciju Djela Milosrđa, ali je pamtio Faustinine riječi da se s time ne žuri. Tako da se on u to vrijeme bavio znanstvenim i odgojiteljskim radom, trudio se oko priznanja Blagdana Božanskog Milosrđa i izdavao sličice i brošure o Milosrdnom Isusu. 1941. godine dolazi k vlč. Sopoćku jedna studentica, Jadviga Osinska, i govori da se odlučila posvetiti službi Premilosrdnog Spasitelja i osnovati novu Družbu ili nešto slično sa ciljem veličanja Boga u Njegovom beskrajnom milosrđu. Nedugo zatim dolazi Izabela Naborowska, a godinu dana kasnije još četiri djevojke. Od veljače 1942. godine vlč. Sopoćko započinje sa formacijskim susretima sa kandidatkinjama, a 11. travnja 1942. godine u Vilnu, šest prvih kandidatkinja polažu zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Sestre vole reći da je sv. Faustina njihova duhovna majka koja se uvijek brine za njih, jer je već za života sve patnje prikazivala za novu Družbu, a vlč. Sopoćko je njihov Otac, koji se cijelo vrijeme, sve do svoje smrti 1975. godine brinuo za njih. Umro je na glasu svetosti 15. veljače 1975. godine u Białimstoku (Poljska), na Faustinin imendan. Njegova beatifikacija je bila 28. rujna 2008. godine u Białymstoku.
Karizma Družbe je slavljenje, naviještanje i moljenje Božjega milosrđa za cijeli svijet. Družba je kontemplativno-aktivna. Sestre su pozvane da u Crkvi slave Boga, u Presvetom Trojstvu Jedinoga, u otajstvu Njegova Milosrđa, kroz osobno posvećenje i ukazivanje ljudima Božjeg Milosrđa, koje se u punini objavilo u osobi Isusa Krista. Svoju karizmu ostvaruju diljem svijeta, služeći Bogu u ljudima. Rade u školama, vrtićima, staračkim domovima, s ovisnicima, mladima, s majkama i napuštenom djecom. Vode duhovne vježbe i tečajeve nove evangelizacije. Žele ići u korak sa vremenom, naviještati Božje Milosrđe na sve načine koje naravno prilike današnjeg vremena dopuštaju. Nastoje kult Milosrđa širiti na svim poljima evangelizacije. Geslo Družbe je: Isuse, ja se uzdam u Tebe!; a naš pozdrav glasi: Uzdajmo se u Gospodina!
Sestre djeluju u Hrvatskoj od 23. rujna 1999. godine Došle su najprije u Dugu Resu. Danas u Hrvatskoj sveukupno ima pet sestara, dvije Hrvatice i tri Poljakinje, te jedna novakinja u Poljskoj. U Hrvatskoj sestre imaju dva samostana: u Dugoj Resi i Puli. U Dugoj Resi sestre su aktivne u župi. Vode župni dječji zbor «Zrakice Milosrdnog Isusa», susrete zajednice mladih « Prijatelji Milosrdnog Isusa» a također zajednicu Božanskog Milosrđa koja se svake nedjelje susreće u našoj kapelici u samostanu na molitvi. U Puli se naš samostan nalazi u sklopu Kuće sv. Polikarpa, doma za izbjeglice i prognanike iz Bosne i Hercegovine i staračkog doma. Jedna sestra u domu radi kao njegovateljica te se svakodnevno susreće sa samoćom i bolešću ovih ljudi te u njima budi povjerenje u Božje Milosrđe. Sestre u domu djeluju i kao duhovni animator: brinu se za sakramentalni život štićenika doma, razgovaraju sa njima, vode ih na sv. Misu koja je u našoj kapeli Milosrdnog Isusa. Vode molitvenu zajednicu Štovatelja Božanskog Milosrđa te brinu se za evangelizacijsku zajednicu „Radnici Milosrdnog Isusa“ koja vodi Tečajeve Nove Evangelizacije po Hrvatskoj.
Djevojke koje su zainteresirane za Družbu mogu se obratiti sestrama svakog samostana ove Družbe od kojih će dobiti daljnje upute. Uglavnom prvo pozivaju djevojku na razgovor sa odgovornom sestrom za duhovna zvanja. Tijekom razgovora sestra posluša njihove razloge ulaska u red, ispriča im o karizmi i upoznaje djevojku sa formacijom u Družbi. Odluči li se djevojka za ulazak u Družbu, prvo slijedi takozvani postulat. Za vrijeme postulata, postulantica postepeno prelazi iz svjetovnog života u redovnički život. Postulat traje od šest mjeseci do jedne godine. Zatim slijedi novicijat. Novicijat je temeljno vrijeme redovničke formacije, a cilj mu je da novakinja što bolje upozna Božji poziv u Družbi, da vidi kakav je način života, da prožimlje misao i srce njenim duhom, a također da se vidi jesu li sposobne i žele li ustrajati u Družbi.
Novicijat počinje liturgijskom inicijacijom redovničkog života oblačenjem odjeće novakinje. Traje dvije godine, od kojih 12 mjeseci novakinje moraju biti u novicijatskoj kući. Novicijat je za sestre sveto vrijeme boravka u školi Milosrdnog Isusa. Iza novicijata slijedi vrijeme privremenih zavjeta, tj. Juniorat.
Juniorat je vrijeme pripreme za polaganje vječnih zavjeta u Družbi. Zavjeti su svjestan i dobrovoljan čin, kojim se izabire način života na slavu Bogu. Zavjetujući evanđeoske savjete u Družbi sestara Milosrdnog Isusa, sestre žele postići obilnije plodove sakramenata krštenja. Zavjetima se sestre oslobađaju prepreka koje ih dijele od Božje ljubavi, od slobode duha i od vjernog služenja Bogu. Nakon novicijata sestre polažu zavjete na godinu dana, a svake će ih godine ponavljati, sve do vječnih zavjeta. Vrijeme privremenih zavjeta traje pet godina. Vječni su zavjeti izraz najpotpunijeg darivanja sebe i posvećenja službi Crkvi u Družbi sestara Milosrdnog Isusa. Zauvijek sestre postaju Isusove zaručnice. Naša Družba Sestara Milosrdnog Isusa svoju karizmu: širenje štovanja milosrđa i molitvu za milosrđe nad svijetom ostvaruje u 35 samostana u Poljskoj i inozemstvu.