Papina kateheza na općoj audijenciji - 27. siječnja 2010.

Na današnjoj općoj audijenciji papa Benedikt XVI. je govorio o životu i djelu svetoga Franje Asiškoga i istaknuo da je on svima uzor svetosti. Draga braćo i sestre, u nedavnoj katehezi prikazao sam providonosnu ulogu koju su Red manje braće i Red propovjednika, koje su osnovali sveti Franjo Asiški odnosno sveti Dominik iz Guzmana, imali u obnovi Crkve svoga vremena. Danas bih vam htio predstaviti Franju, istinskog "diva" svetosti, koji i dalje privlači veoma mnoge osobe svih dobi i svih vjeroispovijesti, kazao je Sveti Otac.
"Jedno se sunce rodilo svijetu". Tim riječima, u Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje), najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri aludira na rođenje Franje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu. Kako je pripadao bogatoj obitelji – otac mu je bio trgovac tkaninom –, Franjo je u mladosti živio razuzdano, gajeći, poput mnogih vršnjaka svoga doba, u srcu viteške ideale. S dvadeset godina sudjelovao je u jednom vojnom pohodu u kojem je pao u zarobljeništvo. Obolio je te je pušten na slobodu. Nakon povratka u Asiz, započeo je u njemu polagani proces duhovnog obraćenja, koji ga je potaknuo da malo po malo napusti svjetovni način življenja, kojim je do tada živio. Iz toga razdoblja njegova života potječu slavni događaji o susretu s gubavcem, kojem je Franjo, sišavši s konja, dao poljubac mira, i poruka Raspetoga u crkvici svetoga Damjana. Tri put mu se raspeti Krist s križa obratio riječima: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši." Te jednostavne Gospodinove riječi koje je Franjo začuo u crkvi Svetog Damjana kriju u sebi duboki simbolizam. Neposredno, sveti je Franjo pozvan popraviti tu crkvicu, ali ruševno stanje u kojem se nalazilo to zdanje simbol je dramatične i uznemirujuće situacije u kojoj se nalazila Crkva u tome vremenu, s površnom vjerom koja ne formira i ne preobražava život, sa slabo gorljivim klerom, s ohlađivanjem ljubavi; riječju, Crkva je bila uništena iznutra što je za sobom povlačilo i razbijanje jedinstva, s nastankom krivovjernih pokreta, primijetio je Papa.
Ipak, u toj Crkvi u rasulu u središtu stoji Raspeti i govori: poziva na obnovu, poziva Franju da svojim rukama popravi crkvicu Svetoga Damjana, simbol dubljeg poziva na obnovu same Kristove Crkve, svojom radikalnom vjerom i svojom oduševljenom ljubavlju prema Kristu. Taj događaj, koji se vjerojatno zbio 1205. godine, podsjeća na jedan drugi sličan događaj koji se zbio 1207.: riječ je o snu pape Inocenta III. Ovaj je vidio u snu kako se bazilika Svetog Ivana u Laternu, crkva majka svih crkvi, ruši i jednog malog i beznačajnog redovnika kako svojim plećima podupire crkvu da se ne sruši. Zanimljivo je primijetiti, s jedne strane, da nije papa taj koji pomaže da se crkva ne sruši, već jedan mali i beznačajni redovnik, kojeg papa prepoznaje u Franji koji mu je došao u posjet. Inocent III. bio je moćni papa, velike teološke naobrazbe, kao i velike političke moći, ipak nije on taj koji obnavlja Crkvu, već mali i beznačajni redovnik: sveti Franjo, pozvan od Boga. S druge strane, međutim, važno je primijetiti da sveti Franjo ne obnavlja Crkvu bez ili protiv pape, već samo u zajedništvu s njim. Dvije stvarnosti idu jedna s drugom ukorak: Petrov nasljednik, biskupi, Crkva utemeljena na apostolskom nasljeđu i nova karizma koju Duh Sveti stvara u tome trenutku za obnovu Crkve. Zajedno raste prava obnova, nastavio je nadalje Benedikt XVI.
Vratimo se životu svetog Franje. Budući da ga je otac Bernardone korio zbog prevelike velikodušnosti prema siromašnima, Franjo je, pred asiškim biskupom, simboličnom gestom skinuo sa sebe svu odjeću, želeći se tako odreći očeve baštine: kao u trenutku stvaranja, Franjo nema ništa, već samo život koji mu je dao Bog, u čije se ruke predaje. Kasnije je živio kao eremit, sve dok se, 1208. godine, nije dogodio drugi temeljni događaj na putu njegova obraćenja. Slušajući ulomak iz Matejeva Evanđelja – Isusov govor apostolima poslanima u misiju –, Franjo se osjetio pozvanim živjeti u siromaštvu i posvetiti se propovijedanju. Pridružili su mu se i neki drugovi, te se 1209. uputio u Rim, kako bi papi Inocentu III. podastro projekt nove obnove kršćanskog života. Veliki ga je papa srdačno primio, shvativši da je pokret koji je pokrenuo Franjo od Boga. Asiški je siromašak shvatio da svaka karizma dana od Duha Svetoga treba biti stavljena u službu Mističnoga Tijela, koje je Crkva; stoga je uvijek djelovao u punom zajedništvu s crkvenom vlašću. U životu svetaca ne postoji kontrast između proročke karizme i karizme vlasti i, ako bi do kakve napetosti i došlo, oni znaju strpljivo čekati vremena Duha Svetoga, istaknuo je Sveti Otac.
Franjo i njegova, sve brojnija braća, nastanili su se u Porcijunkuli, odnosno crkvi Svete Marije Anđeoske, svetome mjestu u pravom smislu riječi franjevačke duhovnosti. I Klara, djevojka iz Asiza iz plemićke obitelji, stupila je u Franjinu školu. Nastao je tako Drugi franjevački red, red klarisa, drugo iskustvo koje će donijeti velike plodove svetosti u Crkvi. I nasljednik Inocenta III., papa Honorije III., svojom bulom Cum dilecti iz 1218. podupro je jedinstveni razvoj prve manje braće, koja su otvarala svoje misije u raznim zemljama Europe. Čini se kako je Franjo 1220. posjetio i Svetu zemlju, bacivši tako sjeme, koje će donijeti mnogo ploda. U samotištu La Verna 1224. godine Franjo jer ima viđenje Raspetog u obliku serafina i iz susreta s Raspetim dobio je stigme; postaje tako jedno s raspetim Kristom: to je, dakle, dar koji izražava njegovo duboko poistovjećivanje s Kristom. Franjina smrt – njegov transitus – zbio se 3. listopada navečer 1226. godine, u Porcijunkuli. Nakon što je blagoslovio svoje duhovne sinove, umire, prostrt na goloj zemlji. Dragi prijatelji, Franjo je bio veliki svetac i radostan čovjek. Zbog svoje jednostavnosti, svoje poniznosti, svoje vjere, svoje ljubavi prema Kristu, svoje dobrote prema svakom muškarcu i svakoj ženi, bio je radostan u svakoj situaciji. Neka nam Djevica, koju je Franjo ljubio nježnom ljubavlju, izmoli taj dar, ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac.O dojmu s audijencije poslušajmo jednu našu hodočasnicu: