Posjet sinagogi veliki je doprinos međureligijskom dijalogu

Posjet pape Benedikta XVI. rimskoj sinagogi veliki je doprinos dijalogu između Židova i katolika. Put je dug, dolazi iz prošlosti čak i teške, ali nije popločan „nepremostivim preprekama“, smatra američki rabin David Rosen, ravnatelj Odbora američkih Židova, koji veoma pozitivno govori o nedavnome Papinu posjetu rimskoj sinagogi. Nalazimo se u punome zamahu razvojnoga procesa. Narod je zaboravio kako brojne osobe nisu bile sklone posjetu Ivana Pavla II. sinagogi. U Italiji je bila jako velika rasprava o prikladnosti, brojne prepirke: narod je sve to zaboravio. Također su zaboravili da je sav rad utrošen da se približi Lefebvreove sljedbenike započeo Ivan Pavao II., a danas se papu Benedikta XVI. proglašava odgovornim za sve. Kao što sam već rekao, nadam se da će ovi događaji ušutkati brojne strahove i sumnje. Neće se uvijek uspjeti. No, mi ćemo nastaviti raditi: neke ćemo s vremenom uvjeriti, a druge ne. Međutim, ovo razvijanje u katoličko-hebrejskim odnosima je već odviše značajno, jako važno da se nekoj od tih sumnja dopusti da ga zaustavi ili pak da ga na neki način dovede u ozbiljnu teškoću – ustvrdio je rabin Rosen.
Na primjedbu kako je izraelski veleposlanik izjavio kako većina Židova ne smatra potrebnim dijalog, rekao je kako svi znamo razliku između optimista i pesimista. Zašto optimist vidi polupunu čašu, a pesimist polupraznu? Ovisi o točki gledišta. Pesimist gleda odozgor i očekuje da vidi punu čašu: vidi da nešto nedostaje i zbog toga se puno uznemiruje. Optimist, naprotiv, gleda odozdo i vidi da je, na početku, čaša bila prazna, a sada vidi sve ono što je u čaši i stoga se raduje. Objektivno govoreći, put koji treba prevaliti još je jako dug, jer su duboke povijesne rane a i jer, u konačnici, saborski dokument 'Nostra aetate' ima tek 50 godina, što je relativno jako kratko vrijeme. Nagla je promjena zaista došla s posjetom Ivana Pavla II. u Izrael. Ono što je važno shvatiti u Izraelu, obzirom na izjavu izraelskoga veleposlanika, jest da ogromna većina Židova nikada nije srela kršćanina današnjega svijeta: čak ako idu u inozemstvo, sretnu ne Židove kao takve, a ne kao kršćane. Stoga ideja koju imaju o kršćanstvu proizlazi iz prošlosti, negativne i tragične. Postoji glasovita izreka oca Edwarda Flanneryja, uzeta iz njegove knjige „Tjeskoba Židova“ koja ovako glasi: „Židovi su napamet naučili one povijesne stranice koje su kršćani pokidali“. Postoji dakle duboko traumatizirano pamćenje, koje se moćno zacjeljuje pozitivnim susretom, kada do njega dođe. Ali velika većina Izraelaca nema prigode za jedan sličan pozitivni susret: to je moć slika i stoga je bio jako važan posjet Ivana Pavla II. u Svetoj zemlji, da je viđen pred Zidom plača u molećoj solidarnosti s hebrejskom tradicijom, isto je tako bio važan tekst njegove molitve, koji je od Boga tražio oprost za grijehe koje su kršćani tijekom stoljeća počinili protiv Židova, također i Papina nazočnost u memorijalnome centru holokausta 'Yad Vashem', sa suzama samilosti za patnje Židova. Sve je to duboko ganulo Izraelce i omogućilo im da shvate kako se stvarno dogodila promjena. Na sličan način – neki su – imajući u vidiku teškoće iskrsnule tijekom pontifikata Benedikta XVI. – potegnuli pitanja tijekom njegova posjeta u Izraelu: ipak, općenito govoreći, iako sva obavijesna sredstva nisu to istaknula – taj je posjet bio jako veliki uspjeh. A posjet rimskoj sinagogi, po mome mišljenju, je jako veliki doprinos. U odnosu na prije deset godina, prošli smo dosta puta na važnom procesu „zadovoljštine“. Je li put još dug? Je. Je li nesavladiv? Zasigurno nije – zaključio je rabin Rosen