Uz liturgijska čitanja III. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Boris Vulić
Vjernici znaju što treba učiniti svake nedjelje i svetkovine nakon navještaja evanđelja.
Svi sjednu da u tome stavu učenika poslušaju propovijed odnosno homiliju svećenika
predsjedatelja i nositelja sakramentalnog događanja. Ukratko možemo reći: homilija
je svećenikovo pastirsko tumačenje naviještene Božje riječi u euharistiji. Tu istu
homiliju nisu – recimo to tako – izmislili ili doumili sami svećenici. Ona se, pod
vidom pastirskog tumačenja Božje riječi, nameće kao nužna i potrebna već iz samog
Svetog Pisma i to kao važno sredstvo ili model na putu stalne i nikad dovršene osobne
i zajedničke obnove vjere. Ako pažljivo slušamo nedjeljni naviještaj Riječi Božje,
nije nam teško uočiti kako sva tri biblijska odlomka – i iz Staroga i iz Novoga zavjeta
– nose u sebi po jednu propovijed. Tako smo u prvome čitanju slušali propovijed dvojice
starozavjetnih mudraca, svećenika Ezre i Nehemije. Božji narod je upao u apatiju,
bezvoljnost, krizu. Bog podiže Ezru i Nehemiju da obnove, pridignu njegov narod. A
kako ga obnavljaju? Upravo čitanjem riječi Božje i njezinim razlaganjem, propovijedanjem.
Da smo dalje čitali ovu knjigu čuli bi plod: obnova je uspjela, narod je opet dobio
volju za životom i obnovio zemlju! U drugom čitanju Pavao propovijeda kroz pismo
upućeno Korinćanima. Uči ih kako Crkvu trebaju shvaćati kao Tijelo Kristovo. A
u evanđelju čitamo Kristovu prvu propovijed. Nakon svoga krštenja Krist počinje javno
nastupati. Tako u svome Nazaretu dolazi na molitvu u sinagogu i prvo čita proroka
Izaiju te propovijeda: danas se ispunilo to što sam pročitao, to što vam još odzvanja
u ušima. Želja mi je da ovim pregledom čitanja shvatimo kako čitanje Božje riječi
i propovijed – tumačenje te Riječi – imaju važnu ulogu na putu obnove i rasta u vjeri.
Iz Biblije smo spoznali kako Bog odgaja, poučava, obnavlja i spašava svoj narod upravo
i po čitanju Božje riječi i njezinom razlaganju, produbljivanju, tumačenju kroz propovijedanje
pastira. Čovjek koji je redovito išao u crkvu napisao je novinski članak žaleći
se kako nema smisla ići u crkvu svake nedjelje. „Išao sam u crkvu 30 godina, piše
on, i u tom vremenu sam čuo oko 3000 propovijedi. No, mogu se zakleti, ne sjećam se
skoro nijedne. Zbog toga mislim da je to gubljenje vremena i da svećenici gube vrijeme
propovijedajući“. Nakon toga u redakciju tih novina javljali su se mnogi dajući vlastito
mišljenje o propovijedanju, redovito negativno. Trajalo je to dosta dugo, sve dok
jednom netko nije napisao ovo pismo: „Oženjen sam već 30 godina. U tome vremenu moja
je žena napravila oko 32000 jela. No, mogu se zakleti da ne mogu ponoviti kompletan
jelovnik niti za jedan od tih obroka. Ali znam jedno – svi su me obroci hranili i
davali mi potrebnu snagu za život. Da mi moja supruga nije spremala hranu, fizički
bih bio mrtav. Isto tako, da nisam išao u crkvu nahraniti se, danas bih bio duhovno
mrtav“. Možda nas negdje pogađa ovaj primjer. Možda u nama budi i naše osobno
promišljanje o propovijedanju. Čini mi se kako čovjek današnjice redovito ostaje na
površini. Tako zna biti i sa slušanjem propovijedi. Svoju pažnju čovjek prečesto zaustavlja
na ambalaži: zamara se pitanjima tko mi govori, kako govori, da li je jezično i stilski
taj govor ispravan i – nekad najvažnije – koliko taj govor traje. I tako se zna dogoditi
da se iz nedjelje u nedjelju opiremo obnovi koja nam se nudi po čitanju, a onda i
po tumačenju Božje riječi, po propovijedi. Svako čitanje Božje riječi i njezino razlaganje
treba nas dodirnuti, treba izazvati u nama sveti nemir, neku promjenu, makar mali
korak na putu svetosti. Vjerujte, preko svake propovijedi i svakog propovjednika Bog
mi može govoriti.