Uz liturgijska čitanja II. nedjelje po Božiću razmišlja vlč. Boris Vulić

Iz godine u godinu slavimo Božić. Svake godine na isti dan, s istim simbolima oko nas, s istim pjesmama na usnama i s istim raspoloženjem u srcima. Sad je Božić već iza nas. Imamo mali odmak od njega. Možda je baš taj odmak plodno tlo za vraćanje Božiću, kako bi se što više nadahnuli njegovim otajstvom, u svijetlu evanđelja koje smo slušali, kako u ovu nedjelju tako i na samu svetkovinu Božića.
Nije Božić neki izdvojeni događaj koji se dogodio samo zato da stavimo borove i jaslice i da nam bude lijepo. Božić je veliki događaj Božje ljubavi u povijesti spasenja koji se ne može razumjeti bez pogleda na korake Božje ljubavi koji su ga pripravili. Zato u Ivanovom evanđelju nema štalice, pastira, anđela, nema pjesme i svečanosti. Kao da nam sveti pisac želi poručiti: Božić je nešto puno više od izvanjskoga svijetla i prolazne svečanosti.
Ivan počinje svoje evanđelje riječima „U početku bijaše Riječ“. Pođimo na „početak“ i razmatrajmo Božje korake ljubavi u Starome zavjetu koji su pripravili povijest da se Božić – utjelovljenje Božje može dogoditi. Na prvim stranicama Svetoga Pisma čitamo prvu istinu o Bogu koja kaže: Bog je stvoritelj svega. To je prvi povijesni korak Božje ljubavi. A kao krunu stvaranja Bog stvara čovjeka na svoju sliku, sebi slična. I zato kažemo kako je svaki čovjek bogotražitelj. Svaki se čovjek propinje prema nebeskome, prema božanskome. Traži Boga, svoga Stvoritelja. Makar ne znao to riječima izreći i makar išao krivim putovima. Možemo reći kako zato i postoje religije kao traženje Boga po zajednici, zajedno s drugim ljudima.
Kršćanstvo ipak ima jednu svetu posebnost. Posebnost koja se očituje u prepoznavanju drugog koraka Božje ljubavi u Starome zavjetu. Ljepota kršćanstva je u uvjerenju: ne samo da se čovjek propinje prema Bogu tražeći ga, nego se i sam Bog prigiba čovjeku, traži čovjeka. Bog, dakle, ide dalje od stvaranja. On nije stvorio svijet i čovjeka, da bi se povukao i prepustio ih sudbini i slučajnosti. Bog se prigiba čovjeku, čovjeku se objavljuje. On izlazi iz sebe: otkriva mu sebe i svoj plan s čovjekom. Drugi je, dakle, korak Božje ljubavi u povijesti spasenja njegova objava. Bog odlučuje progovoriti o sebi iz sebe i o svojoj viziji čovjeka kao stvorenja koje je pozvano na zajedništvo s Bogom. Taj drugi korak Božje ljubavi ostavio nam je Bibliju kao zapisanu Božju objavu.
Treći korak Božje ljubavi je objava Boga kao saveznika. Sjetimo se kako je Bog pratio, branio i podizao svoj Izabrani narod u bezbrojnim nevoljama njihove starozavjetne povijesti. A kad je taj isti narod okrenuo svoje lice od njega, pregazio savez s njim, Bog je učinio četvrti korak svoje ljubavi: pokazao se kao spasitelj. Pokazao se prepun milosrđa i praštanja za sve grijehe svoga naroda kako bi se ipak ispunila njegova vizija, za čovjeka i narod spasonosna.
Cijeli se Stari zavjet u svojoj biti može prikazati kao povijest ljudskog propinjanja prema Bogu, svome stvoritelju, pojačan osjećajem grešnosti, nesavršenosti naroda te, još više, kao Božje prigibanje čovjeku sa željom da ga podigne, blagoslovi i spasi svojom prisutnošću.
A onda je došla punina vremena, punina koju su pripravili prethodni koraci Božje ljubavi. Bog se toliko spustio prema čovjeku da postaje jedan od nas i da nam tako potpuno objavi sebe i svoju viziju čovjeka. U punini vremena Riječ – kako nam tumači Ivan – koja je bila od početka, odnosno Druga božanska osoba, tijelom postade, čovjekom postade. U Isusu Kristu, malom djetetu, prepoznajemo i priznajemo velikog Boga koji, unatoč svemu, toliko voli čovjeka kojega je stvorio da postaje savršeno jedno s njim.
Crkva nas uči i mi vjerujemo: Isus Krist, na čiju smo sliku svi stvoreni, je pravi Bog i pravi čovjek, jedna osoba s dvije naravi: božanskom i ljudskom. U malom djetetu u jaslicama stoga prepoznajmo Novorođenoga Kralja, Spasitelja i puninu objave Božjega nauma s čovjekom, koji nam otkriva smisao sadašnjih dana i život upravlja prema nebeskome zajedništvu.