Uz liturgijska čitanja Blagdana Svete obitelji razmišlja vlč. Richard Pavlić

Blagdan Isusova rođenja koji ovih dana slavimo ima snažnu antropološku dimenziju. Zato je nekako blizak i onima koji su slabi u vjeri ili se ne doživljavaju vjernicima ali ipak imaju smisla za vrednote. Možemo reći da je blagdan Božića s jedne strane afirmacija temeljnih ljudskih vrednota vezanih uz obitelj. Zato nam se blagdan Svete Obitelji koji ove nedjelje slavimo spontano nameće u ovom Božićnom vremenu. On se u Crkvi slavi još od sedamnaestog stoljeća, najprije lokalno, a kasnije u cijeloj Katoličkoj Crkvi.
Tako nas i liturgijska čitanja ove nedjelje potiču da u vjeri razmatramo otajstvo obitelji. Da, upravo otajstvo jer je tajna obitelji vezana uz tajnu života, a samim time i uz sam izvor života - Boga. U prvom čitanju, iz Prve knjige o Samuelu, čitamo izvještaj o rođenju dječaka Samuela kojega je njegova majka Ana „isprosila od Boga“. „Molila sam za ovo dijete“, kaže Ana, „i Gospodin mi je uslišao prošnju kojom sam ga prosila“ (1Sam, 1, 27).
Ovo nam je nekako lako prihvatljivo: život dolazi od Boga, dijete je Božji dar. Međutim, važan je i ovaj sljedeći redak iz Prve knjige o Samuelu. Samuelova majka Ana, nakon što svjedoči da je izmolila Samuelovo rođenje od Boga, kaže: „Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina“ (1Sam, 1,28). Ovdje nalazimo stav vjere koji je često mnogim roditeljima teško prihvatljiv: dijete ne samo da je dar od Boga, nego ono pripada Bogu. Dijete je „privremeni dar“ roditeljima. Zato će pjesnik Halil Džubran reći na jednome mjestu: „Vaša djeca nisu vaša...“.
Konačno, nije li upravo to istina s kojom se susreću Marija i Josip kako ove nedjelje slušamo u izvještaju Lukinog Evanđelja? Sjetimo se, Luka govori o Isusovim roditeljima koji su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad je Isusu bilo dvanaest godina, na povratku iz Jeruzalema dogodilo se nešto čudno - Josip i Marija izgubili su svoje dijete, i dok su ga tražili, našli su ga u Jeruzalemu u Hramu. Važan je odgovor koji dječak Isus upućuje Mariji i Josipu koji ga ispituju o tome što se dogodilo: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk, 2, 49). Vrlo grub odgovor, zar ne? Mogli bi ga interpretirati ovako: „Zašto ste me tražili? Zar ne znate da ja ne pripadam vama nego Bogu Ocu?“.
Evo, tu je negdje poruka nama. Ne samo naša djeca, nego i mi sami pripadamo prije svega Bogu, a tek onda jedni drugima, i to kao dar. Kad bismo svi ovu istinu shvatili, koliko bismo bili manje posesivni u međusobnim odnosima? Koliko bismo više cijenili i poštovali jedni druge kako dar, u slobodi? Koliko bismo više cijenili nas same i naše živote? Mi smo djeca Božja, i ako nas svi zaborave, pa čak i naša majka, kako kaže prorok Izaija, Bog nas neće zaboraviti nikada (usp. Iz, 49,15). On nas je poznavao prije naših roditelja. Naša su imena od davnine zapisana u Njegovu dlanu. Mi smo Njegova djeca i njegova je volja, kako piše sveti Ivan u poslanici, da ljubimo jedni druge (usp. 1Iv, 3,23).Ove nedjelje, o blagdanu Svete Obitelji, molimo jedni za druge, molimo za naše obitelji, da ljubimo jedni druge, da sačuvamo mir i blagoslov ovoga Božića i da budemo dostojni zvati se „djecom Božjom“.