Papina kateheza na općoj audijenciji - 2. prosinca 2009

Papa Benedikt XVI. govorio je u svojoj katehezi na općoj audijenciji o Guillaumu de Saint-Thierry koji je bio prijatelj i poklonik Bernarda iz Clairvauxa. Draga braćo i sestre, u jednoj od prethodnih kateheza predstavio sam lik Bernarda iz Clairvauxa, "slatkog naučitelja", velikog protagonistu iz 12. stoljeća. Njegov životopisac – prijatelj i poklonik – bio je Guillaume de Saint-Thierry, o kojem ću govoriti u svojem razmišljanju ovoga jutra. Guillaume se rodio u Liegeu između 1075. i 1080. Porijeklom iz plemićke obitelji, obdaren živom inteligencijom i urođenom ljubavlju prema studiju, pohađao je poznate škole toga doba, poput one u njegovu rodnom gradu te u Reimsu, u Francuskoj. Osobno se susreo i s Abelardom, učiteljem koji je primjenjivao filozofiju na teologiju na tako originalan način da je pobudio mnoge nedoumice i protivljenja. I Guillaume je u vezi s tim izrazio vlastite rezerve, potičući svojega prijatelja Bernarda da iznese svoj stav prema Abelardu kazao je Sveti Otac.
Odgovarajući na tajanstveni i neodoljivi Božji poziv na posvećeni život, Guillaume 1113. godine stupa u benediktinski samostan Saint-Nicaise u Reimsu i nekoliko godina kasnije postaje opat samostana u Sain-Thierryju, u biskupiji Reims. U tome je razdoblju bio veoma raširen zahtjev za pročišćenjem i obnovom monaškog života, kako bi ga se učinilo autentično evanđeoskim. Guillaume je djelovao u tome pravcu u svojem samostanu, i općenito u Benediktinskom redu. Međutim, u svojim pokušajima reforme naišao je na brojna protivljenja i tako, usprkos tome što ga je prijatelj Bernard od toga odvraćao, 1135. napušta benediktinsku opatiju, skida crni habit i odijeva bijeli, kako bi se pridružio cistercitima u Signyju. Od toga trenutka pa sve do svoje smrti, 1148. godine, posvetio se molitvi i kontemplaciji Božjih otajstava, koja su oduvijek predmet njegovih najdubljih želja, kao i sastavljanju duhovnih spisa, koja zauzimaju važno mjesto u povijesti monaške teologije istaknuo je Papa.
Jedno od njegovih prvih djela nosi naslov Narav i dostojanstvo ljubavi. Tu je izražena jedna od temeljnih Guillaumeovih ideja, koja vrijedi i za nas. Glavna snaga koja pokreće ljudsku dušu je ljubav. Ljudska narav, u svojoj najdubljoj biti, sastoji se u ljubljenju. U konačnici, svakom je ljudskom biću povjeren samo jedan zadatak: naučiti voljeti, ljubiti, i to iskreno, istinski, besplatno. Ali samo u Božjoj školi čovjek može tu zadaću ispuniti i postići cilj za koji je stvoren. Piše naime Guillaume: "Ljubav je umijeće nad umijećima… Ljubav pobuđuje Stvoritelj naravi. Ljubav je snaga duše, koja je nosi kao neki sebi prirođen teret k mjestu i cilju koja joj je vlastita". Naučiti ljubiti zahtijeva dug i zahtjevan put, kojeg Guillaume dijeli u četiri etape, koje odgovaraju pojedinom čovjekovom životnom dobu: djetinjstvu, mladosti, zreloj dobi i starosti. Na tome putu osoba mora samoj sebi nametnuti djelotvornu askezu, snažnu samokontrolu kako bi uklonila svako neuredno nagnuće, svako popuštanje sebičnosti i ujediniti vlastitu volju u Bogu, izvoru, cilju i snazi ljubavi, sve dok ne prispije vrhuncu vrhovnoga života, koje Guillaume naziva "mudrošću". Na kraju toga asketskog puta, kuša se velika vedrina i milina. Sve čovjekove sposobnosti – um, volja, osjećaji – počivaju u Bogu, kojega se upoznaje i ljubi u Kristu nastavio je nadalje Benedikt XVI.
I u drugim svojim djelima, Guillaume govori o tom dubokom pozivu na ljubav prema Bogu, koja predstavlja tajnu uspješnoga i sretnog života i koji on opisuje kao neprestanu i sve veću želju, koju je sam Bog utisnuo u čovjekovo srce. U jednoj od svojih meditacija on kaže da je "predmet te ljubavi ljubav s velikim 'Lj', to jest Bog. On je taj koji se izlijeva u srce onoga koji ljubi, i čini ga kadrim primiti ga. Daruje se do zasitnosti i na takav način da kod čovjeka nikada ne mine žeđ za tom ljubavlju. Taj ljubavni zanos ispunja čovjeka do kraja". Upada u oči činjenica da Guillaume, kada govori o Bogu pridaje značajnu važnost afektivnoj dimenziji. U konačnici, dragi prijatelji, naše je srce načinjeno od mesa, i kada ljubimo Boga, koji je sama Ljubav, zar možemo ne unijeti u taj odnos s Gospodinom također naše čisto ljudske osjećaje, kao što su nježnost, osjetljivost, tankoćutnost? Sam Gospodin, postavši čovjekom, htio nas je ljubiti tjelesnim srcem naglasio je Sveti Otac.
Prema Guillaumeu, zatim, ljubav ima jedno drugo važno svojstvo: prosvjetljuje um i omogućuje upoznati bolje i na dublji način Boga i, u Bogu, osobe i događaje. Spoznaja koja se temelji na osjetilima i umu smanjuje, ali ne otklanja, distancu između subjekta i objekta, između "ja" i "ti". Ljubav naprotiv rađa privlačnost i zajedništvo, sve dotle da dolazi do neke preobrazbe i stapanja između subjekta koji ljubi i predmeta ljubavi. Ta uzajamnost ljubavi i nagnuća omogućuje tada jednu mnogo dublju spoznaju od one koja se stječe samim umom. Objašnjava se tako jedan poznati Guillaumeov izraz: "Amor ispe intellectus est – ljubav je sama po sebi počelo spoznaje". Dragi prijatelji, nije li upravo tako u našem životu? Nije li možda istina da mi stvarno poznajemo samo onoga koga volimo i ono što volimo!? A to vrijedi prije svega u spoznaji Boga i njegovih otajstava, koji natkriljuju mogućnost shvaćanja našega uma: Boga se upoznaje i Boga se ljubi primijetio je Papa.
Draga braćo i sestre, ovaj pisac, kojeg bismo mogli nazvati "pjesnikom ljubavi" uči nas izvršiti u svom životu temeljno opredjeljenje, koje daje smisao i vrijednost svim drugim odlukama: ljubiti Boga i, za njegovu ljubav, ljubiti svoga bližnjega; samo ćemo tako moći naći istinsku radost, predokus vječnoga blaženstva. Stupimo dakle u školu svetaca kako bismo naučili ljubiti na istinski i potpun način. Upravo poput jedne mlade svetice, crkvene naučiteljice, Terezije od Djeteta Isusa, kažimo i mi Gospodinu da želimo živjeti od ljubavi: "Ja te ljubim, i ti to znaš, božanski Isuse! Neka me Duh ljubavi zapali svojim plamenom. Ljubeći Tebe privlačim Oca, kojeg, bespridržajno, čuvam u svom srcu. O Trojstvo! Ti si zatočenik moje ljubavi. Živjeti od ljubavi, ovdje na zemlji, znači davati se bezmjerno, ne tražeći za to plaću… u ljubavi nema proračunatosti. Ja sam dala sve Božjem srcu, koje je prepuno nježnosti! I hodim kroz život laka poput pera. Nemam više ništa, moje je jedino blago živjeti od ljubavi" – ovim je riječima završio svoju današnju katehezu Sveti Otac.