Komentar profesora o. Ghirlande na 'Anglicanorum coetibus"

Komentirajući apostolske konstitucije „Anglicanorum Coetibus”, u razgovoru za našu radio postaju otac Gianfranco Ghirlanda, rektor Papinskog Sveučilišta Gregoriana u Rimu i savjetnik Kongregacije za nauk vjere, kazao je kako je Papina brižljivost glavno značenje, a konstitucija je odgovor na brojne zahtjeve, ne samo pojedinaca nego anglikanskih skupina da uspostave puno zajedništvo s Katoličkom crkvom; važnost je u tome što je zahtjev došao od njih. Papa je, stoga, pripremio pravno sredstvo za njihov prijem, odnosno ustanovu Osobnoga ordinarijata kako bi mogli zadržati svoju tradiciju, duhovnu, liturgijsku i pastoralnu kada postanu dio Katoličke crkve, da ne budu 'crkvica' u Katoličkoj crkvi.
Na upit o opredjeljenju za Osobne ordinarijate, kazao je kako je riječ o prilagodljivome obliku. Nije sasvim nov, jer već postoje slični Vojni ordinarijati, dakle postoji neka sličnost, premda ima nekih razlika, u vojnim ordinarijatima se vrši kumulativna vlast između vojnoga ordinarija i mjesnoga biskupa a u osobnim ordinarijatima za anglikance nema te kumulativne vlasti, jer vjernici – laici i ustanove posvećena života kao i klerici- praktično čine puk Božji jednoga crkvenoga okruga sličnoga partikularnoj Crkvi, ali s osobnom jurisdikcijom ordinarija, koji u ime Pape upravlja ordinarijatom, u smislu da ima redovnu vlast, snagom svoga ureda, ali ju vrši u Papino a ne u svoje ime – istaknuo je profesor Ghirlanda.
Govoreći pak o pomirbenom obilježju Apostolske konstitucije, rekao je kako ona s jedne strane nastoji da skupine koje ulaze u zajedništvo s Katoličkom crkvom sačuvaju svoju duhovnu, liturgijsku i pastoralnu tradiciju, jer tu tradiciju smatra vrijednom za Katoličku crkvu, obogaćivanjem za Crkvu: oni primaju bogatstvo latinsko-rimske Crkve, a latinska Crkva prima bogatstvo te tradicije. Apostolska konstitucija istovremeno pak predviđa sva pravna sredstva da te skupine ne budu „crkvica“ u Katoličkoj crkvi, nego da se integriraju u život Katoličke crkve, s njihovom posebnošću – pojasnio je profesor dodajući kako njihov obred ima sličnosti s ambrozijanskim obredom.
Komentirajući pak obvezu celibata, rekao je kako nije nepoznata činjenica da oženjeni anglikanski ministri žele biti ređeni kao svećenici u katoličkoj Crkvi, te da ostanu oženjeni. O tome je već postojala odredba Ivana Pavla II. Crkveni celibat će uvijek ostati opće pravilo, ali se priznaje da će na temelju objektivnih kriterija koji će biti određeni s vremena na vrijeme, i po potrebi, upravitelj Ordinarijata moći tražiti od Svetoga Oca ređenje oženjenih članova. Međutim to je iznimka: pravilo ostaje celibat. Oženjeni anglikanski biskupi, koji traže zajedništvo s Katoličkom crkvom, ne mogu biti ređeni kao biskupi nego kao svećenici, jer ako bi ih se redilo kao biskupe išlo bi se protiv ne samo katoličke tradicije, nego i Istočnih i Pravoslavnih crkvi.
Na upit o ekumenskom značenju ovoga događaja, kazao je kako se zbio rasplet cijeloga odnosa između Katoličke crkve i Anglikanskoga zajedništva, koji je malo po malo doveo te skupine do promišljanja, to jest do sazrijevanja onoga vidika kršćanske vjere prema kojemu je potreban centar jedinstva, a taj je centar ustanovio Isus Krist, a to je Petrovo prvenstvo. U tome treba gledati sazrijevanje vjere, a ne samo formalnu činjenicu ili nezadovoljstvo s Anglikanskim zajedništvom; sazrijevanje se odnosi na Papino prvenstvo u čuvanju apostolske tradicije – zaključio je profesor Ghirlanda.