Uz liturgijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Alen Lulić

Tsunami, uragan, potres, požar...
Vjetar, val, nevrijeme, udar... Apokalipsa ili tek splet nesretnih okolnosti koje su urodile prirodnom katastrofom.
Što je apokaliptika? Apokaliptika je opis svršetka koji podsjeća na starozavjetnu izražajnu formu. I današnji evanđeoski odlomak progovara nam u apokaliptičkim slikama o koncu svijeta i o paruziji. Ovakav tip proroštva preuzet je iz židovske literature i upravo takav opis koristi evanđelist Marko tumačeći drugi Kristov dolazak koji će se dogoditi na kraju vremena. Taj dolazak ili paruzija biti će popraćen različitim kozmičkim silama. Kozmos, odnosno uređeni svijet (u njemu ima korijen riječ kozmetika – urediti se, uljepšati ), koji postaje kaos ( rasulo ). Sunce će zasjati noću, a mjesec danju, zvijezde će padati, a sile se nebeske poljuljati. Tada će se pojaviti Sin čovječji na oblacima s velikom moću i slavom... to je svojevrsna aluzija na Danijelovo proroštvo. Zanimljiva je činjenica da je upravo ovakva slika Kristova dolaska postala uzorom i modelom propasti svijeta. A sama usporedba sa smokvom naznačuje da će se ti događaji dogoditi vrlo brzo, te da kršćani moraju biti spremni.
Smokva je prikazana ovdje kao učiteljica, od koje se može naučiti o prispodobi. Što se može naučiti od smokve? Smokva je ukorijenjena. Živi od zemlje u koju je posađena. Strpljiva je, zna čekati. Dugo. Cijelu zimu. No, čim zatopli, ona zaživi. Odgovara na toplinu sunca tako da omekša, pusti lišće i zametne plodove. Njoj je moguće vidjeti približavanje nevidljivoga. Ona rađa plodovima, ne uskraćujući ih nikome, otvorena je i pticama, vlasniku i kradljivcu. Njoj je vlastito da daje plodove i ona to čini. Smokva nas uči blizini ljeta. Kad se približi ljeto, ona omekša i pokažu se plodovi, slično će tome biti i kada Gospodin dođe, srce će se omekšati i zaživjet će dobra djela. Ona nas uči biti budnima jer se ne zna kada će doći drugi puta. Teolog Sieren Kierkegaard ima usporedbu za takvo stanje. Dolazi iz kazališta. Glumac na pozornici, pod reflektorima ne vidi nikog u publici. On sam je u jakom svjetlu, ali ispred sebe vidi samo mrak. Ne vidi nikoga od onih koji vide samo njega. No, upravo mu je to najveća pomoć da se može sabrati za svoj posao. Kršćanski se život odvija na sličan način. Kršćanin živi u potpunom neznanju o času budućeg dolaska, ali ipak to je najsnažnije svjetlo u kojem živi svoj svagdanji život. Ne znati nije nedostatak, nego zaštita.
Dok iščekujemo ponovni Kristov pojavak, stvoreno je vrijeme Crkve – put bez putnika, vrijeme autoriteta, vrijeme crkvene hijerarhije, vrijeme institucionalnosti. U kojemu vladari nose krunu od perja, a ljubav znači drugo ime poraza. I čini mi se da je kardinal Josip Ratzinger bio iskreniji nego papa Benedikt XVI kada je rekao da je Crkva lađa koja pušta na sve strane. Gotovo da bih se složio s tom tvrdnjom, ali brate, sestro nema objektivne odgovornosti, nego samo subjektivne. Objektivni nered, a subjektivna odgovornost. A termin grijeh struktura je samo odstupanje od subjektivne odgovornosti, ne želeći vidjeti krivca za određeni problem poradi vlastite ne hrabrosti ili poradi vlastite sljepoće. Crkvo kamo ideš?
Dana ti je zadaća čuvati polog, bdjeti i poticati druge na bdijenje, sveta si i grešna, ali uvijek potrebna čišćenja. Objektivni nered, a subjektivna odgovornost...
„Ako ti je stalo do Crkve, ne raspredaj odveć o njoj. I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti,a koliko naplavina vremena. Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori. Ne pitaj je li joj više stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga. Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi. Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju, koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za manje. Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svome poslanju. Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapliće u ispraznosti. Ne pitaj ide li ususret svijetu kojem je upućena. Ako ti je stalo do Crkve, budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.
Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenkost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca.
Ti, učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe ljudsko srce, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi.“