Uz liturgijska čitanja 32. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Alen Lulić

Kontrast... trenutak – vječnost, crno – bijelo, prolazno – neprolazno, život – smrt, moć – nemoć, sloboda – ropstvo...
Kontrast – s jedne strane pismoznanci opisani kao prividno pobožni, a s druge strane poštena udovica koja ubacuje u hramsku riznicu sve što ima. Kontrast nutarnjeg i vanjskog stava, s jedne strane loš, a s druge strane dobar primjer religiozne prakse. U prvom dijelu Isus kritizira predstavnike službene religije jer svoj službeni položaj zlorabe s dva zrna lažnog srebra. Njihov život ne odgovara istini jer nisu pravedni prema ljudima. Rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždirući kuće udovičke pod izlikom dugih molitava... I upravo Isus pronalazi pravo mjesto za poduku: sjeda nasuprot hramske riznice i promatra ljude koji ubacuju u škrabice...a jedan hramski službenik davao je potvrdu prinositeljima. Upravo je ta potvrda bila dovoljna za naivno natjecanje u dobroti i humanosti.
Kontrast... pohlepa – darežljivost... Ostaviti trag kao što je to učinila udovica. Udovica je primjer žene kojoj nedostaje nešto i na emotivnoj razini, odnosno netko, ona je sama; ta udovica je, a za utjehu je prinijela svoj žitak (složenica od živjeti i imati), odnosno prinijela je sve što je imala, a time i samu sebe. Dati ono što imaju mogu svi, ali dati od onoga što nemaju i što im nedostaje, obilježje je malenih koji su dragi Isusu. Ona nije samo davala Bogu, ona se dala Bogu. A vjerojatno je imala najviše razloga da Mu zanovijeta, da se pobuni protiv života jer je ostala sama, jer ju je snašla zla kob, jer je okusila gorčinu i težinu siromaštva. Ona to ne čini, nego se razdaje... stoga Isus počašćuje njezinu gestu.
Tim prizorom završava Isusovo naučavanje u Hramu koje je započelo oštrom kritikom i suprotstavljanjem trgovanju pred hramom, a sada završava izjavom da susret s Bogom prolazi siromašnim srcem. Prolazi kroz bezimenog, nebitnog čovjeka koji je ubacio dva novčića, a jedan je mogao zadržati za sebe. Da je ta osoba tražila savjet ekonomista, vjerojatno bi rekli da ne treba ništa dati, ne treba pretjerivati jer dovoljna je i onako nakana. No, ona je bacila više od onih koji su bacili mnogo... u Isusovu računanju važne su brojke, ali ne zbog njihove veličine nego zbog njihova podrijetla. Nije u pitanju veličina nego vrijednost. Kontrast pohlepa – darežljivost aktualizira se i kroz još jedan...
Kontrast... starost – mladost... Zaista, tužna je sudbina starih ljudi koji su dali sve, svoj žitak, dali su ga svojoj djeci, dali su sebe, a ostali tek smetalo ili u boljem slučaju jedna lijepa uspomena, ostali tek mali trag u beskraju koji je dalek, koji je izgubljen u prošlosti, sadašnjosti i koji će biti izgubljen u budućnosti. Jer, ropotarnica povijesti njihov je životni prostor, obiteljska fotografija jedini doticaj sa stvarnošću i podsjećaj da postoji netko tko zaboravi na njih. Nasuprot njih još jedino stoji vječnost koja im daje nadu da život nije kraj. Nego tek jedan nestalni pramen svjetla između dvije beskonačnosti. Mladi... poštujmo starost... poštujmo njihovo vrijeme, budimo im zahvalni što možemo od njih toliko toga naučiti, budimo im zahvali što su nam poneki darovali život...sjetimo ih se, ponekad obiđimo naše stare i nemoćne... darujmo im uz pomoć Božju, možda već sutra, dostojnu smrt. – Kontrast; život – smrt...
Jesam li ja farizej ili udovica?... stvarnost nije crno – bijela, ona je siva.... stoga svatko je od nas ponekad farizej, a ponekad udovica. Ponekad kalkulira, zbraja i oduzima, a ponekad daje čitavo svoje biće.
Brate, sestro! Ne radi se o tome da se sav razdaš, da radiš što je najviše moguće i mnogo toga da ostvariš. Radi se prije svega o tome da budeš propustan za Boga, za njegovu ljubav i blagost, za njegovo milosrđe i za njegovu širinu. Ostavi po strani misli koje te neki put opterećuju: hoćeš li postići sve što se od tebe očekuje, jesi li dorastao zahtjevima života! To nije toliko bitno. Imaj uvijek u vidu da je tvoja glavna zadaća dopustiti da kroz sve što jesi, što činiš, govoriš, pišeš, prosijava nešto od drugoga svijeta u kojem si uistinu kao kod kuće! Prosijava Bog za kojim tvoje srce čezne, nebo bez kojega i zemlja ostaje bez uporišta i domovine. Umjesto da te određuju termini, uvijek iznova zamisli da sada, u ovom trenutku urezuješ u ovome svijetu jedan trag. Nije svejedno i nije nebitno što upravo sada misliš. Ako u ljubavi misliš na ljude, ako se u molitvi otvoriš Bogu, onda će u ovaj svijet strujati nešto od Božjeg svjetla, svijet oko tebe bit će tada svjetliji i topliji. Ali to te ne smije stavljati pod pritisak kao da uvijek moraš biti pun ljubavi, nego samo podsjećati na to da i ti u ovaj svijet utiskuješ svoj pečat. A sigurno želiš ostaviti takav otisak koji će ljudi rado promatrati, otisak pečata oblikovana Božjim rukama. Tvoj je život jedinstven, a stoga i bitan za ovaj svijet.