Don Carlo Gnocchi novi blaženik

Ogromno se mnoštvo vjernika, više od četrdeset tisuća, na trgu pred milanskom katedralom okupilo na svečanoj misi proglašenja blaženim don Carla Gnocchia, „oca sakatih“. U ime svetoga Oca obredu je nazočio nadbiskup Angelo Amato, pročelnik Zbora za proglašenje svetih. Don Carlo Gnocchi je tijekom Drugoga svjetskoga rata obavljao dužnost vojnoga kapelana na bojišnici, njegovo ga je ratno iskustvo potaknulo na skrb za ratnu siročad i osakaćenu djecu.
Govoreći o životu i djelu novoga blaženika u razgovoru za našu radio postaju, msgr. Ennio Apeciti, postulator milanske biskupije za njegovu beatifikaciju, rekao je kako je bio svećenik zanesenjak u doba velikih drama, patnja i neizvjesnosti, kada je bilo veoma lako malaksati i jadikovati. Uvijek me divio taj njegov zanos, to njegovo pouzdavanje u vrijeme i u svijet. Govorio je: Kad bih se tisuću puta morao roditi i birati stoljeće svoga rođenja, bez oklijevanja bih odabrao dvadeseto stoljeće, jer je stoljeće ogromnih dimenzija, oštrih rasprava, ali i velike hrabrosti. To je bilo potrebno, još više u vremenu kada je živio, nakon ratnih tragedija, nakon pokušaja fašizma da prevlada: čovjek koji je živio onako kako je govorio. Bio je osoba koja govori ono što živi, a živi prema dubini svoje vjere – ustvrdio je msgr. Apeciti.
Na upit što ga se najviše dojmilo tijekom prikupljanja dokumenata za proces beatifikacije, rekao je kako ga je najviše pogađalo ganuće osoba. Pred očima su brojni svjedoci o svećenikovu životu i krepostima kao i svjedočanstva o čudesnom preživljavanju Sperandija Aldenija, koji je gledajući smrti u oči, jer ga je pogodio strujni udar od 15 tisuća volti, zavapio: „Don Crlo, misli na moju djecu“. On je ostao živ, čak ni jedan ožiljak nije ostao na njegovu tijelu. Pitao sam jednu gospođu zašto smatra da je don Carlo Gnocchi svet, odgovorila mi je kako je jednom u predvorju svećenikove kuće gledala djecu kako se igraju s loptom. Lopta je čudno izgledala, na njoj su bili privezani zvončići i komadići metala. Znatiželjno sam gledala i tek sam tada otkrila da su djeca bila slijepa. To nisam odmah primijetila jer su se djeca smijala, trčala kao i sva djeca ovoga svijeta, sretni što mogu trčati za loptom. Tada mi je don Cralo rekao: „Gledajte, slijepi su, ali i oni imaju pravo igrati se. Shvatila sam da sam srela sveca – kazala je gospođa – koji jednostavno nije bio zabrinut da ih prihvaća i pazi nego da ih rehabilitira, osposobi i učini da se mladi raduju.
Govoreći pak o zakladi Don Gnocchi, rekao je kako je zaklada slijedila put don Carla. Ni Don Carlo nije krenuo s točnim projektom, a to najviše zadivljuje. Don Carlo je 8. prosinca 1945. godine u rukama našao sakato dijete koje je majka napustila, tada je shvatio da mora slijediti takvu djecu. Susrevši na cesti jedno siroče, shvatio je da se ne smije zadovoljiti traženjem poginulih vojnika u ratu. To je bio poček. Potom je sreo djecu oboljelu od poliomijelitisa, i njima je mogao i trebao služiti, jer je upravo njima najpotrebnija rehabilitacija. Zaklada don Gnocchi i danas ide istim putom, jer ima samo jedan ideal: služiti braći. Taj veliki ideal povezuje znanost, koja je dar Božji, s ljubavlju, koja je lice Božje – zaključio je msgr. Apeciti.
Nadbiskup Angelo Amato, pročelnik Zbora za proglašenje svetih, na svršetku misnoga slavljaa obratio se ogromnome mnoštvu vjernika. Na svršetku ovoga svečanoga proglašenja blaženim don Carla Gnocchia, posebno trebamo zahvaliti Svetome Ocu, koji je još jednom posvjedočio svoje poštovanje i blizinu ovoj slavnoj ambrozijanskoj Crkvi, bogatoj apostolima i svecima. Prema našem blaženiku „čovjek jedino po ljubi biva čovjekom“. Misleći na svoje male hospitalizirane bolesnike pisao je: Drugi će im moći služiti bolje nego sam ja znao i mogao, ali možda ih nitko neće više voljeti od mene. Don Carlo je bio heroj i svetac. Nadbiskup Montini je rekao govoreći Alpincima: Bili ste heroji, ali on je k tomu bio i svetac. Ljubav prema Kristu bila je tajna heroizma njegove svetosti; Samo Krist – govorio je – može biti počelo božanskoga života za čovjeka – istaknuo je nadbiskup Amato.
Krist je za našega blaženika bio jedina avantura njegova svećeničkog života. posvema je bio svećenik Krista, Crkve i bližnjega trpećeg i potrebitog. To što me se doima u njegovim govorima – ustvrdio jedan svjedok – bile su svećeničke pobude u njegovim mislima i osjećajima. U njemu sam nalazio iznimnu sposobnost da bude svećenik, da se njegova misao spontano zaustavlja na ljudskim i duhovnim obvezama njegova svećeništva. Don Gnocchi je bio pravi svećenik. U jednom pismu iz Rusije pisao je: Sanjam, nakon rata, da se zauvijek posvetim djelu ljubavi... Želim i od Gospodina molim samo jedno: služiti njegovim siromasima cijeli život, to je moja 'karijera'.
A njegova svećenička karijera bijaše služenje mladima kao mudri odgojitelj, kao herojski kapelan, kao velikodušni dobročinitelj invalida. Njegov je nezadrživi apostolski žar bio usidren u Božjoj providnosti; njegov je pogled, kao i don Bosca, bio stvarno utjelovljen u dobrim i velikodušnim osobama. Imao je neobičnu kreativnu snagu, tipično milansko poduzetništvo u pronalaženju sredstava i osoba da ono što je nazivao „svojim rukama“ može rasti i napredovati. Bio je istinski poduzetnik milosrđa. Dragi vjernici, lik blaženoga Carla Gnocchija i danas je veoma aktualan. Kao prorok nade i kao heroj milosrđa, on ne prestaje nadahnjivati zauzimanje i oponašanje. Kršćanski Bog je milosrđe, bliska je i providnosna ljubav. Kršćanski sveci također su pozitivni svjedoci te istinske i stvarne ljubavi. Nasljedujmo milosrđe blaženoga Carla Gnocchia i povjeravajmo se njegovu zagovoru kod našega Gospodina Isusa Krista – zaključio je nadbiskup Amato.