Uz liturgijska čitanja 30. nedjelje kroz godinu, razmišlja Ivica Ivanković Radak

Riječima: „Što hoćeš da ti učinim?“, Isus pristupa slijepom prosjaku Bartimeju. U evanđeoskom izvještaju od prošle nedjelje, Isus je isto takvo pitanje uputio dvojici Zebedejevih sinova, Ivanu i Jakovu. Dvojica apostola molila su za prva mjesta, dok je slijepac Bartimej molio za vid. Marko evanđelist nam kroz ove dvije zgode koje slijede jedna iza druge uspoređuje želje apostola s jedne strane, i čovjeka koji se nalazio na rubu društva s druge strane.
Evanđelje nas želi dovesti do svijesti da se poistovjetimo sa slijepcem iz današnjeg evanđelja, kako bismo bili sposobni uputiti Isusu istu molbu poput Bartimeja. Za početak može izgledati malo čudno i smiješno samo Isusovo pitanje upućeno slijepcu „Što hoćeš da ti učinim?“, jer razumljivo je da za jednog slijepca nema veće želje, nego da progleda. Iza ovakvog pristupa, leži poruka svima nama da ono što molimo od Gospodina, bude uistinu ono što nam je potrebno. Nije krivo moliti Gospodina za neku milost. Vidimo to i u susretu Isusa i Bartimeja, gdje slijepac bez ustručavanja iznosi Gospodinu svoju želju. Istina je da Bog zna bolje od nas što nam je potrebno, ali i mi sami trebamo si posvijestiti koje su naše potrebe i zapravo trebamo li išta više ili već možda imamo i previše. Valja se upitati koje su to stvari koje su mi zaista nužne, da se ne bi sve svodilo samo na neko puko gomilanje na jednu hrpu.
Ljudsko srce nikada zadovoljno nije, pa zato ako i ima i zdravlje, i vid i sve što mu je nužno, ono će uvijek težiti za nečim više, poput Zebedejevih sinova i njihovih prvih mjesta. Ovdje valja prizvati i u pamet naša iskustva, da smo neku stvar tek pravo cijenili kada smo je izgubili. Još to i nije zabrinjavajuće, ako je riječ o materijalnom, jer se ono može lakše nadoknaditi, a i često bi uvidjeli da nam nije niti potrebna, te da smo više bili robovi toj materijalnoj stvari, nego što je ona nama služila. Međutim, teže podnosimo situacije kada izgubimo zdravlje, ili još gore, narušimo prijateljske odnose, izgubimo i pronevjerimo nečije povjerenje i poštovanje. Tada tek shvatimo što smo imali, i boli nas istina da je nepopravljivo, otišlo u nepovrat…
Sljepoća ne mora biti samo fizičke naravi. Dapače, ljudi koji cijeli svoj hod zemaljski provedu a da nisu nikada ugledali drugoga čovjeka i sve što ih okružuje, u sebi kriju veliko bogatstvo. Ostavljaju dojam kao da su cijeli svijet spoznali i što je najzanimljivije, zadovoljni su.
Naprotiv, postoji i onaj drugi vid sljepoće koja se manifestira na različite načine. Postajemo slijepi kada zamjećujemo samo ono što je negativno i loše kod drugih. Postajemo slijepi i onda kada imamo oko da na temelju nekih svojih stavova, pravimo se sucima drugima. Slijepi smo i onda kada imamo strah pred istinom, da se susretnemo i sa svojim slabostima i ograničenjima. Sljepoća nas dovodi i do toga da vidimo samo probleme u svome sadašnjem životu, bez da bacimo pogled u prošlost gdje nam je Bog toliko toga učinio, ili da se s nadom okrenemo prema budućnosti. Od takve vrste sljepoće imamo potrebu izliječiti se i to bi trebao bit i naš odgovor, poput onog kojim je Bartimej slijepac zavapio Gospodinu.