Benediktinci u Hrvatskoj

O ustanovljenju Reda benediktinaca, njihovoj karizmi i djelovanju u Hrvatskoj i po svijetu za slušatelje našeg radija govori otac Dorotej Toić:
Kad bi željeli ukratko sažeti ono sto označuje karizmu benediktinaca onda bismo to mogli sažeti u tri riječi: moli, radi i čitaj. Upravo je te tri riječi izdvojio sveti otac Benedikt XVI, kada je u svibnju ove godine posjetio matičnu benediktinsku opatiju Montecassino sažimajući poruku svetoga Benedikta, u njezinoj neprolaznoj aktualnosti onako kako je i danas žive benediktinci. U benediktinskim samostanima molitva mora biti na prvom mjestu. U svom Pravilu sv. Benedikt je napisao kako se ništa ne smije pretpostaviti djelu Božjem da se označi primat Boga i Isusa Krista u osobnome, i u životu zajednice. Potom rad – svakodnevni napor koji valja očovječiti i produhoviti, otkrivajući i poštujući vrednotu i red stvaranja. I na koncu čitanje, odnosno kultura i obrazovanje. Ta tri elementa sažimlju okosnicu Pravila koje je sv. Benedikt u VI. st. napisao na Montecassinu i koje se u nepuna tri stoljeća proširilo po cijeloj Europi. Sveti Benedikt rodio se 480. godine u Italiji u Norci. U mladosti je živio pustinjačkim životom, ali nakon što je njegov svetački primjer privukao sljedbenike posvetio se organiziranju zajedničkog monaškog života u Subiacu i kasnije na Montecassinu gdje je umro 547. godine. 
Autoritetom svoga pravila stvorio je snažnu zajednicu koja je po uzoru na prvu Crkvu, kako je ona opisana u Djelima apostolskim, povezana međusobnom ljubavlju. Upravo radi toga sv. Benedikt je odredio da monah mora uz ostale redovničke zavjete položiti i zavjet stalnosti življenja u zajednici koji mu ne dopušta da prelazi iz jednog samostana u drugi ili da traži neko nepostojeće idealno mjesto, već se trajno veže uz jednu određenu monašku obitelj od koje prima sve i za koju on živi. U zajednici svatko ima svoje određeno mjesto i obveze. Sve je tako uređeno da se sačuva sabranost i molitveni duh. Stoga sveti Benedikt određuje šutnju i tijekom rada a osobito se ona mora čuvati u terminima kada monasi moraju čitati sveto pismo i nad njim moliti. Ta drevna monaška pobožnost naziva se Lectio Divina – božansko čitanje koje pomaže da Božja Riječ dopre do srca, da se pretoči u molitvu, da se osjeti njena ljepota i na koncu da se po njoj živi.  U pravilu sv. Benedikt poziva sve monahe na čitanje, određuje opatu da u korizmi svakom monahu podijeli po jednu knjigu iz knjižnice te da dvojici starijih monaha povjeri nadgledanje svetog čitanja, kako se ne bi zatekao koji lijeni monah koji se u vrijeme određeno za čitanje odaje besposlici.
Na temelju Benediktovog Pravila razvili su se jaki duhovni centri koji su primjerom svoga uravnoteženog života i požrtvovnog i dobro uređenog rada postali uzor društvu koje je bilo razjedinjeno i opustošeno navalom barbarskih naroda. Crkva je ubrzo prepoznala u benediktinskim samostanima snagu za evangelizaciju i misionarski rad među novodoseljenim europskim narodima pa se s punim pravom može reći da su benediktinski monasi u suradnji s crkvenom hijerarhijom stvorili kršćansku Europu. Papa Grgur I. je oko 596. godine poslao rimskog opata Augustina sa 39 benediktinskih monaha  da se posvete pokrštenju Anglosaksonskih naroda. Kasnije je opat Bonifacije evangelizirao i organizirao crkvenu upravu među Germanima. Posebnu su ulogu benediktinski samostani imali u crkvenoj reformi u srednjem vijeku među francima. Svi ti uspjesi dokazuju kako je sv. Benedikt uspio sastaviti Pravilo koje u prvom redu predstavlja put uzdizanja duše k Bogu, ali i dobro uređenu hijerarhijsku zajednicu koja uključuje i materijalno stvaranje. Na taj način uz molitvu i studij, također i obavezan ručni rad monaha shvaćen je kao sredstvo samoodgoja, nutarnjeg dozrijevanja i posvećenja. O tome i danas svjedoče brojni vjersko – kulturni spomenici, skriptoriji u kojima su monasi prepisivali i stvarali knjige te biblioteke u kojima su ih pohranjivali, o tome svjedoče samostanske apoteke, laboratoriji  i učilišta. I u Hrvatskom narodu benediktinci su ostavili značajan trag, posebno u vrijeme narodne dinastije. Prva opatija osnovana je 852. godine u Rižinicama između Klisa i Solina. Iz brojne benediktinske ostavštine u Hrvatskoj dosta će biti prisjetiti se da je i naš najstariji dokaz pismenosti – Bašćanska ploča, dio oltarne pregrade benediktinskog samostana sv. Lucije u Jurandvoru, a uz to sačuvao se i primjerak prijepisa Pravila sv. Benedikta na glagoljicu iz XIV stoljeća, baština benediktinaca glagoljaša.
Danas u Hrvatskoj postoji jedan muški benediktinski samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu na otoku Pašmanu koji broji šest benediktinaca, uz to i osam ženskih benediktinskih samostana koji se nalaze u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru. U tim samostanima ima oko 90tak benediktinki  ujedinjenih u federaciju koja nosi ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Benediktinke i benediktinci u Hrvatskoj njeguju kontemplativni život, tj. korsku molitvu, gregorijansko pjevanje i tihi rad unutar samostana. Ali u duhu benediktinske gostoljubivosti sve nađe zajednice su otvorene za susrete i ugošćavanje onih koji žele produbiti iskustvo molitve i Boga. Tako uz monahe i koludrice postoje i benediktinski oblati – to su obiteljski ljudi koji žive u svijetu ali se prikazuju Bogu i nastoje ostvarivati evanđeoski ideal koko je zacrtan u Pravilu sv. Benedikta u povezanosti s pojedinom benediktinskom zajednicom. Benediktinski red u svijetu sastoji se od 21 kongregacije koje su ujedinjene u konfederaciju na čelu koje stoji opat primas. Hijerarhijska posebnost našeg reda je ta da benediktinci nisu centralizirani i da svaka opatija ima zasebnu upravu i svoj način na koji živi Pravilo sv. Benedikta. Uloga opata Primasa je da ujedinjuje sve benediktince u zajedničkom nastojanju da što bolje odgovore evanđeoskim potrebama našeg vremena. Središnja ustanova našeg reda je prvostolna opatija sv. Anselmo u Rimu na Aventinu. U sklopu te opatije nalazi se i sveučilište u kojem se školuju benediktinci iz cijelog svijeta, a posljednjih godina sve više ima i laika. U sklopu sveučilišta djeluje i liturgijski fakultet te monaški institut. U sklopu znanstvenog rada benediktinaca, osobito na liturgijskom području  pokrenuta je izdavačka djelatnost koja objavljuje znanstvene članke, publikacije i knjige naših profesora.
Danas u svijetu ima oko 8 tisuća benediktinaca koji svoju aktivnost sve više prepoznaju u misijskim krajevima gdje uz evangelizaciju pomažu gospodarskom i kulturnom razvitku stanovništva. Benediktinski samostani prepoznaju svoje poslanje i u ekumenskom radu te u međureligijskom dijalogu, osobito među monasima različitih konfesija. Jedan od povlaštenih putova dijaloga u kojem benediktinci nastoje pronaći dodirne elemente je molitva i to osobito liturgijska molitva. Na početku 20. stoljeća upravo su benediktinci pokrenuli liturgijsku obnovu koja i danas traje. Jedan od pokretača liturgijske obnove u Hrvatskoj bio je i obnovitelj benediktinaca kod nas. O. Martin Kirigin.Naša malena zajednica u Hrvatskoj nastoji živjeti s Crkvom i s narodom te biti otvorena potrebama najprije lokalne Crkve a onda i šire. Uz čuvanje bogate benediktinske baštine otvoreni smo budućnosti s uvjerenjem da Pravilo sv. Benedikta može i suvremenog čovjeka nadahnuti da se posveti Bogu i čovjeku.