O ustanovljenju Reda sestara benediktinki, njihovoj karizmi i djelovanju u Hrvatskoj
za slušatelje našeg radija govori sestra Anastazija Čizmin
O ustanovljenju Reda sestara benediktinki, njihovoj karizmi i djelovanju u Hrvatskoj
za slušatelje našeg radija govori sestra Anastazija Čizmin: Ako se o nekome govori
i tisuću petsto godina nakon njegova života i pri tom ga se naziva časnim imenima,
kao što su "otac Europe" i "zaštitnik Zapada", zacijelo je riječ o iznimnom Čovjeku.
Više od Benediktova lika zadivljuje nas njegovo djelo pred kojim Benediktova osoba
uzmiče u drugi plan. On i dalje živi u svojemu Pravilu i po njemu i dalje djeluje
jer brojni monasi i koludrice diljem svijeta još i danas po njemu uređuju svoj život.
Benedikt je ustanovio jedan način života koji se tijekom mnogih stoljeća uvijek iznova
zahvalno prihvaćao kao ljudski put zrelosti u nasljedovanju Krista. Kakav li je to
morao biti čovjek čije upute vrijede još i danas, nakon tisuću petsto godina, i prema
kojima se ljudi još uvijek ravnaju? Kao što se vidi iz njegova Pravila, Benedikt je
morao biti iskusan čovjek koji je ljudske slabosti i snagu poznavao iz vlastitog iskustva,
u sebi smiren i u miru sa samim sobom, odmjeren, sposoban voditi druge, bolesne i
slabe liječiti i ulijevati im nadu i hrabrost, čovjek sam sa sobom pomiren da bi mogao
miriti druge i oko sebe širiti ozračje mira. Bio je Bio je čovjek pun vjere, jer se
usred kaotičnoga svijeta mogao s pouzdanjem upustiti u osnivanje i izgradnju monaške
zajednice ne tužeći se na loša vremena. Benediktov se život može ukratko prepričati.
Rodio se 480. u Nursiji u Sabinskim planinama. Kao mladić pošao je u Rim na studije.
Rim je tada već bio izgubio značenje glavnoga grada Carstva i obilježavalo ga je propadanje
u svakome smislu. Razočaran moralnom propašću grada napušta studije i povlači se
u osamu. Uskoro se pridružuje zajednici isposnika a ubrzo je napušta i na tri se godine
povlači u jednu špilju pokraj Subiaca. Tamo je proživio iskustvo istočnog monaštva:
post, pokoru, molitvu, borbu protiv napasti demona. Na Monte Cassinu god. 529. zasnovao
je Benedikt svoju novu monašku zajednicu i za nju napisao svoje Pravilo, ono najdragocjenije
što je ostavio za sobom. Zahvaljujući Pravilu po kojemu je i sam živio znamo Benediktovu
i najdublju bit. Povijest Benediktova djelovanja navodi nas da se upitamo što
nam Benedikt danas može reći, što on danas poručuje ne samo monasima I koludricama
nego i svima onima koji traže Boga. Pritom se mogu izabrati samo one posebnosti njegove
poruke koje se čine važne upravo za naše vrijeme. “Poslušaj, sinko, pouke učitelja
i prikloni uho svog srca; spremno primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi
u djelo.” Ovako počinje proslov Pravila reda sv. Benedikta , koje od šestoga stoljeća
do danas vrijedi za muške i ženske samostane diljem Europe i svijeta. U svoja 73 poglavlja
donosi u krajnjem sažetku jednu osnovnu misao: ORA ET LABORA - moli i radi - da se
u svemu slavi Bog . U tom temelju kršćanske Europe imaju svoje značajno mjesto naše
benediktinke, čiji su samostani, kao biseri prosuti uzduž jadranske obale: Cres, Krk,
Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar. U doba uspona hrvatskih narodnih vladara,
kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitrija Zvonimira, pojavile su se dvije snažne osobnosti
i obnovile već spominjani samostan sv. Marije od 905.godine.To su opatice Čika i Vekenega.
Njihova djelatnost značila je ne samo duhovni polet samostana, nego i visoki domet
kulturnoga, društvenoga pa i političkoga života Zadra. Opatica Čika bila je patricijskoga
roda,, plemkinja iz obitelji Madijevaca koji u tom razdoblju doživljavaju svoj uspon
u Zadru. Iz njihove obitelji birali su se stratezi, priori i biskupi, a bili su i
u krvnom srodstvu s hrvatskim kraljevima. Malo je što ostalo u Zadru nakon mnogih
ratova, ipak: uspomene su predromanički spomenici koji pjevaju, u kamen uklesani ukrasi,
na plutejima iz crkve Svete Nedjeljice, na ciboriju prokonzula Grgura, na vratima
i na plutejima Sv. Lovre. Sama Čika doživjela je obiteljsku dramu o čemu ona sama
svjedoči iz zapisa u Kartularu samostana sv. Marije u Zadru: " Ja Čika, kći Dujma
i Vekenege, unuka priora Madija, a žena Andrije, sina Papova, pošto sam se nakon ubojstva
muža našla u udovištvu, s dvjema kćerima, to jest Domnanom i Vekenegom, počela sam
razmišljati kako da ne izgubim baštinu ovoga prolaznoga života i ne lišim se buduće
vječnosti. I tako mi se korisnom učinila odluka da sa starijom kćeri, to jest Domnanom,
posvetim život Bogu kao redovnica, a mlađu Vekenegu da postavim u bračni jaram. O
ovome sam obavijestila pravoga brata i bližnje rođake koje imam, biskupa Stjepana
i priora Dragu. Posavjetovala sam se sa sugrađanima i vrlo svetim opatom sv. Krševana,
Petrom, koji mi je darovao crkvicu sv. Marije da ondje sagradim samostan." Tako
ne znamo točan nastavak događanja. Na kraju znamenita Kartulara zabilježen je dvoglasni
Sanctus, najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini. Čika odlazi u Šibenik
kralju Petru Krešimiru IV. A predaja kaže da je odjahala s pratnjom na vrlo lijepom
bijelom konju, kako je to bio običaj za ovakvu plemkinju, Cijeli dalmatinsko–hrvatski
episkopat bio je uz kralja kad ju je kralj oslovio "Soror mea" I darovao samostanu
sv. Marije u Zadru "kraljevsku slobodu", Bio je Božić, davne 1066. godine kad je
Čika dobila ove privilegije koje su dale snage za budući život samostana sv. Marije
u Zadru. Dobivene a kasnije I kupljene zemlje protezale su se od Nina pa na jug do
Biograda , Vrane i Šibenika. Iz njena doba u Ninu stoje starohrvatski brodovi, zvani
Kondure, te starohrvatska crkvica Sv. Križa , koja je kao cvijet položena na zemlju,
a nekada je tu stajala i krstionica kneza Višeslava, Čika je posjetila i kralja Zvonimira
u Kninu, na sam njegov imendan, sv. Dimitrija, da bi učvrstila i potvrdila sve dobivene
privilegije i sačuvala svoj samostan. Njena silna energija i odlučnost došla je do
izražaja i u nekim sporovima kojima je morala obraniti imovinu samostana. Čika izgrađuje
crkvu na staroj maloj crkvici sv. Marije. Crkva je svečano posvećena 28. listopada
1091.godine uz nazočnost crkvenih dostojanstvenika. Benediktinke s pukom, pjevale
su hrvatske i latinske napjeve što se sačuvalo do danas. Čika je naručila časoslov
za svoje osobne potrebe u skriptoriju samostana sv. Krševana. Listajući ovaj reprint
Časoslova, čiji se original nalazi u Budimpešti, , zadivljuje nas ljepota pisma, mali
pozlaćeni ukrasi inicijala, sadržaj koji uključuje izbor himana, koji pripadaju najstarijim
himnodijskim izvorima u nas, popijevki, i molitava prigodnog i intimnog karaktera.
U Časoslovu opatice Čike ima pjesničkih izraza, prilagođenih najosobnijim čuvstvima,
pa su stoga nježniji i slobodniji, s lirskim, više negoli slavljeničkim tonom. Ona
sama, zapisano je, molila je u ženskome roduiesu Christe, propitius esto mihi pecatrix.
(Smiluj se meni grješnici). Čika je bila snažna duha i jake volje, utjecajna u Zadru.
Naručila je za samostani liturgijske I druge knjige te tako utemeljila i biblioteku,
a uz darove koje je samostan dobio i lijepo skupocjeno liturgijsko posude. Doba opatice
Čike, znak je kulturnoga procvata literarne tradicije razdoblja narodnih vladara. Čika
je sagradila i proširila samostan: dogradila je niz zgrada stambenoga i radnoga prostora,
hospicij za goste, putnike i siromahe. Tu je bila i riznica i arhiv. Vekenega je službu
opatice započela u nemirnim vremenima ali je svoj poznati Evangelistar dala izraditi
u skriptoriju sv. Krševana u Zadru. Čuvao se kao svetinja u samostanu do 18. stoljeća,
a onda ga je samostanu oduzeo mletački svećenik L. Canonici a njegovi baštinici prodali
Oxfordu, gdje se I danas čuva. Evanđelistar je pisan beneventanom i remek djelo je
sitnoslikarske umjetnosti s rubnim ilustracijama I raskošnim bojama na inicijalima.
Oba djela Časoslov i Evanđelistar spadaju među najstarije u Europi. Koloman je
nastojao pridobiti dalmatinske gradove nudeći im povlastice. Vekenega govori o "triumfalnom
ulasku kralja Kolomana u Zadar". Kada je kralj Koloman 1105. ušao u Zadar, potvrdio
je stare privilegije, a novčano podupro da se podigne Kapitularna dvorana, koja ima
svod u obliku valjka, ojačan pojasevima klesana kamena, stupove pravih romaničkih
kapitela, a gore teče friz, vijenac palmeta oko cijele prostorije. Kralj Koloman je
postao donator za gradnju zvonika, naš najljepši romanički zvonik, u kojem jedan
od prvih križnorebrastih svodova u Europi. Tu su i stupovi s imenom Rex Colomanus-
i freske. Mi, benediktinke samostana sv. Marije u Zadru, čuvamo tzv. zbirku “Zlata,
srebra Zadra” i drugih umjetnina. U prelijepim prostorima samostanskog zdanja, crkve,
kapitula, zvonika i Stalne izložbe crkvene umjetnosti, ugošćujemo ovih dana ( od 2.
do 14. rujna, benediktinke iz 19 zemljopisno podijeljenih regija. Želimo rasti
u vjernosti Bogu, Crkvi i Pravilu sv. Benedikta kroz molitvu i rad „ Da se u svemu
slavi Bog!“