Uz liturgijska čitanja 21. Nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Krunoslav Novak

Odlomak iz Evanđelja koje čitamo u liturgiji XXI. nedjelje kroz godinu, nastavak je Isusovog govora o kruhu živomu. Prisjetimo se na trenutak kako je mnoštvo tražilo Isusa nakon što je umnožio kruhove i čudesno nahranio veliki broj ljudi. Kad su ga našli, Isus im govori da ga nisu tražili zbog znamenja koja je učinio, nego zbog kruhova od kojih su se nasitili. Tada nastavlja govoriti o Kruhu živomu govoreći nazočnima što znači blagovati njegovo tijelo i krv. Isus poznaje površnost onih koji su išli za njim znajući da očekuju od njega da čini čuda. S druge strane on želi čovjeku dati puno više, ali traži od njega da odustane od svojih sebičnih želja i dopusti Bogu da se po njemu proslavi. Nasljedovati Isusa i njegovo evanđelje znači odgovarati pozivu na koherentnost, to jest na sklad u življenju onoga što ispovijedamo riječima. Prihvaćati evanđelje znači provoditi ga u život danomice u ljubavi prema braći i sestrama. Isus nastojeći objasniti i približiti čovjeku otajstva Kraljevstva nebeskoga, služio se simbolima, gestama, prispodobama. Teško shvatljive, ako ih ne slušamo s vjerom, a još teže prihvatljive ako ne uložimo napor i spremnost za povjerenje Bogu koji nam otvara nove vidike naše ljudske egzistencije upravo kroz sjedinjenje s Njime.
Površnost onih koji su slijedili Isusa dolazi do kulminacije u trenutku opisanom u današnjem evanđelju. "Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: 'Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?' A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: 'Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?' (…) Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime" (Iv 6, 60-62.66).
Situacija u kojoj su se nalazila dvanaestorica Isusovih apostola u tom trenutku bila je prilično zbunjujuća za njih. Nakon što su vidjeli Isusova čudesa i mnoštvo koje ga slijedi, dolaze pred pitanje kakav je to mesija kojemu ljudi okreću leđa i ostavljaju ga. Isus ih zato upita: "Da možda i vi ne kanite otići" (Iv 6,67)? Možemo pretpostaviti da je nastupilo u tom trenutku i među apostolima komešanje, dok se nije odvažio Petar i u ime svih odgovorio: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji" (Iv 6,68-69).
Dan za danom u našem životu čini nam se da su identični ili gotovo identični. No, znamo da su u našem životu postojali i još uvijek postoje odlučujući trenuci koji mogu sve promijeniti. Jedna odluka, jedan izbor, jedan da ili jedan ne, koji mogu promijeniti naš život, naše odnose s drugim ljudima naše odnose s Bogom. Zaista, gdje se evanđelje prihvaća ozbiljno, događa se revolucija kršćanske ljubavi. Prisjetimo se Pavlovih riječi koje je pisao Rimljanima: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač" (Rim 8,35)?
Zapravo je svaki novi dan novi poziv da se opredijelimo za Krista. Svaki od nas iz dana u dan nalazi se pred pitanjem povjerenja u Boga. Odgovorimo mu zajedno s Petrom: "Gospodine kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga." Taj odgovor uvijek neka bude s većim povjerenjem nastojeći da riječi povjerenja uvijek više provodimo u život.