Fra Emanuel Hoško o franjevcima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Još dok je sveti Franjo bio na životu, njegovi su sljedbenici stigli u naše krajeve,
a pretpostavlja se da je i on osobno bio u Zadru. Možemo mirne duše tvrditi da možda
nijedan narod u svijetu nije tako duboko primio u sebe sv. Franju, njegove sinove
i kćeri i njegov duh kao hrvatski narod – kazao je 1982. godine kardinal Franjo Kuharić
na proslavi 800. obljetnice rođenja svetoga Franje u Zagrebu. O povijesnome djelovanju
franjevaca – male braće – u našim krajevima za slušatelje našega programa govori fra
Emanuel Hoško. Ove godine Katolička crkva, a osobito franjevci, se spominje 800.
obljetnice kako je papa Inocent III. usmeno potvrdio Pravilo života po kojem je živio
sam sv. Franjo Asiški. Središnje proslave biti će u posljednju nedjelju kolovoza u
Podmilačju i od 17. do 19. rujna u Zagrebu. Cilj im je izraziti poštovanje sv. Franji,
tom začetniku osobitog crkvenog pokreta koji se je preoblikovao u tri reda: franjevce,
klarise i svjetovni franjevački red. Oni žive franjevački stil kršćanskog života.
Prvi red, za muške članove, tijekom stoljeća razgranao se i danas broji: franjevce-konventualce,
franjevce-kapucine i franjevce bez daljnjih oznaka u imenu. U Hrvatskoj valja k tome
istaknuti i prisutnost franjevaca samostanskih trećoredaca, vjekovnih njegovatelja
hrvatske glagoljice i narodnoga jezika u bogoslužju i crkvenoj književnosti. Sve su
te četiri franjevačke skupine i danas su povijesno i suvremeno ostvarenje franjevačkog
pokreta u Hrvata. Franjevci se javljaju na hrvatskom tlu još prije Franjine smrti
1226. godine. Ubrzo se organiziraju u dvije pokrajinske zajednice: u južnoj Hrvatskoj
je nastala Hrvatska provincija, a u sjevernoj Hrvatskoj i u Mađarskoj Ugarska provincija.
Iz tih pokrajina već potkraj 13. st. odlaze franjevci kao misionari u Bosnu među bosanske
krstjane, tj. patarene, da bi ih vratili u jedinstvo s Katoličkom crkvom, a u prvoj
polovici 14. st. stvaraju samostalnu franjevačku pokrajinsku zajednicu Bosansku vikariju.
Da bi njihovo misijsko djelovanje imalo veći učinak, njeguju tzv. franjevačku opservanciju,
tj. osobitu vjernost izvornom franjevačkom životu. Tako su se pribrojili franjevačkim
opservantima i prodiru preko granica geopolitičke Bosne u pokrajinske zajednice iz
kojih su došli prvi franjevci u Bosnu, a one su se u međuvremenu pridružile franjevcima
konventualcima. Sredinom 15. st. tako nastaju opservantske franjevačke pokrajine u
Slavoniji i Srijemu, u Dalmaciji, u Dubrovniku, a početkom 16. st. i u zapadnoj Hrvatskoj.
Sve su one s drevnom Bosanskom vikarijom 1517. kod diobe Franjevačkog reda ušli u
skupinu franjevaca opservanata ili opslužitelja, a još je opravdanije njihovo ime
Manja braća ili "Mala braća", kako ih zovu i danas Dubrovčani. Danas njih pravno
i stvarno označuje naziv franjevci bez ikakva dodatka. Od dolaska na hrvatsko tlo
pa sve do naših dana franjevci su mnogo puta preusmjeravali prvotne zadaće u svom
djelovanju, a i način svoga života usklađujući ga s djelovanjem u službi poslanja
Crkve. Kod toga su ih krasili bratstvo s narodom kojem pripadaju, i malenost, tj.
istinska povezanost s onima kojima su upravljali svoje služenje. Danas su franjevci
u Hrvatskoj okupljeni u tri pokrajine ili provincije: u južnoj Hrvatskoj u provincije
sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru i Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu,
a na hrvatskome sjeveru u Provinciju sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Njima
treba pribrojiti i dvije franjevačke pokrajine u Bosni i Hercegovini, i to: Sv. Križa
sa sjedištem u Sarajevu i Uznesenja Marijina sa sjedištem u Mostaru. Sve zajedno broje
više od tisuću članova. Za povijest franjevaštva u hrvatskim su zemljama osobito
su važni događaji na izmaku srednjega vijeka: pad Bosne 1463. i poraz kršćanske vojske
kod Mohača 1526. godine. Na području pod turskim gospodstvom ishodili su franjevci
od sultana Mehmeda II. povelju, poznatu kao Ahdnama, kojom im je bila zajamčena osobna
nepovredivost i sloboda vjerskoga djelovanja, a katoličkom stanovništvu nesmetano
posjedovanje imovine i sloboda boravka. Usprkos tim pravnim jamstvima položaj je kršćana
i franjevaca bio veoma težak. Nakon poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493.,
pa kroz čitavo 16. i 17. stoljeće, iseljuje se hrvatsko stanovništvo sa starih ognjišta
u tuđinu, u Sloveniju, Mađarsku, Austriju, Slovačku i Moravsku, u okolicu Temišvara
pa i preko mora u Italiju. U tim seobama iselila se približno trećina hrvatskoga naroda,
a franjevci su nerijetko bili vođe tih seoba umjesto izginula plemstva. Oni su pratili
narod i nudili mu duhovnu podršku. U tuđini čuvali su mu vjeru, jezik i narodnu svijest.
Pod turskom vlašću su pak trpjeli krvava progonstva zajedno s narodom, a Osmanlije
su im rušili crkve i samostane. Već je 1473. papa Siksto IV. spomenuo izvještaj bosanskih
franjevaca prema kojem su Turci spalili i razorili gotovo sve franjevačke samostane
u Bosni. Ipak su franjevci, kao u patarenska vremena, ostali jedini katolički vjerovjesnici
pod turskom vlašću koja se je širila u srednju Europu sve do konca 17. st. U tim teškim
uvjetima često su krili svoj identitet krećući se u svjetovnoj odjeći, oboružani i
na konju. Povjesničar hrvatskih franjevaca u 18. st. Emerik Pavić pripisuje Turcima
uzrečicu: Kud Turčin čordom, tamo fratar torbom. Svakako ona je točna. Širenje Turske
Carevine franjevce je nagnalo da, oslanjajući se na Ahdnamu, pođu u sve hrvatske krajeve
pod Turcima, u Mađarsku i Erdelj, pokrajinu današnje Rumunjske. Bili su organizirani
u franjevačku pokrajinu Bosnu Srebrenu koja je na nepreglednom području od Jadrana
do Karpata imala 1591. šesnaest samostana i 163 člana, a godine 1623. jedan samostan
više, i to u samome Budimu. U prvoj polovici 17. st. upravljala je 101 župu i vodila
pastoralnu brigu za oko 250 do 300 tisuća katolika. Tada je već bilo u provinciji
412 braće. Stanje se mijenja nakon Oslobodilačkog rata potkraj 17. st. Jedinstvena
provincija Bosna Srebrena, dotad sva na području Turskoga carstva, od tada se prostire
u tri države: u Turskoj, Habsburškoj monarhiji i Veneciji. To izaziva disocijativan
pritisak pa se 1735. od Bosne Srebrene odjeljuju franjevci na području mletačke vlasti
u Dalmaciji u Provinciju presv. Otkupitelja, a zatim 1757. na području Habsburške
monarhije u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. U vrijeme tih dioba franjevci oni
su odgovorni za vjeru naroda pa vode 20 župa u Bosni, 47 župa u Slavoniji i Podunavlju
i 42 u Dalmaciji. Sredinom 18. stoljeća u Slavoniji i Srijemu upravljaju s 59 župa,
svjetovni kler s jedanaest, a isusovci dvije. Tada započinje izgon franjevaca sa župa,
najprije u Bačkoj, zatim u Slavoniji i Srijemu, a manje u Dalmaciji, da bi se isto
dogodilo poslije 1882. u Bosni i Hercegovini. Bolno je što je danas za mnoge na vodstvenim
mjestima u Crkvi kod Hrvata pitanje pripadnosti župa jedina tema kad je riječ o franjevcima.
Treba spomenuti da hrvatska kulturna povijest ne zaboravlja da su na području od
Budima do Jadrana upravo franjevci potakli kulturni, prosvjetni i vjerski preporod
katoličkog življa, omogućili da se hrvatski katolici uključe u katoličku obnovu koja
je počela sredinom 16. st. Posljedica te crkvene obnove je osnivanje zagrebačke Provincije
sv. Ladislava 1651. godine. Hrvatska kulturna povijest, nasuprot crkvenoj povijesti,
ne zaboravlja da su franjevci u Dubrovniku, Zadru, Zagrebu, Varaždinu, Budimu, Osijeku,
Šibeniku i Makarskoj podigli filozofske i teološke škole fakultetske razine s profesorima
koji su pružili priznat doprinos razvoju hrvatskog jezika, oblikovanju njegove leksičke
i pravopisne jedinstvenosti, a ne samo hrvatskoj filozofiji i teologiji. Valja
reći zaključnu riječ. Neka to bude ona koju je 1982. na proslavi 800. obljetnice rođenja
sv. Franje u Zagrebu rekao kardinal Franjo Kuharić: Možemo mirne duše tvrditi da
možda nijedan narod u svijetu nije tako duboko primio u sebe sv. Franju i njegove
sinove i kćeri i njegov duh kao hrvatski narod.