Uz liturgijska čitanja 18. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Krunoslav Novak

Nakon što je umnožio kruhove i nahranio mnoštvo koje ga je slijedilo, Isus se povukao u osamu, jer su ga ljudi koji su ga slijedili i koje je nahranio, zbog umnoženih kruhova htjeli postaviti za kralja. Kada su vidjeli da nema Isusa, tražili su ga i pronašli s druge strane Galilejskog mora. Isus, proniknuvši razlog zašto su ga tražili, govori im, kako čitamo u Evanđelju po Ivanu: "Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se." (Iv 6,26)
Čovjek je biće koje traži Boga. Biblijski opis događaja koji su uslijedili nakon što je Isus umnožio kruhove stavlja nas pred pitanje kako tražimo Boga i njegovu prisutnost u našim životima. Koliko smo spremni svoje planove preispitati u svjetlu Božje poruke nama. Čini mi se jednim od ključnih momenata našega života u vjeri, da postanemo svjesni da Bog poznaje naše potrebe i da prihvaćamo Njegove odgovore kroz one vrijednosti koje nas vode radosti života s Bogom i braćom i sestrama.
Božja riječ postala je tijelom – čovjekom i nastanila se među nama. To je stvarnost koja nadilazi naše shvaćanje, naša očekivanja i naše planove. To je istina u koju vjerujemo i koju riječima ispovijedamo, koju smo pozvani prihvatiti čitavim svojim životom, a to znači mislima, riječima i djelima. Isus nas potiče: "Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati." (Iv 6, 27) Nadalje, Isusove su riječi: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada." (Iv 6, 35)
Mnoštvo oko Isusa to ne shvaća, ostaju u potpunom mraku tražeći samo ono zemaljsko, opipljivo, ali to je i propadljivo. Na kraju govora o kruhu života, čak će se i neki Isusovi učenici okrenuti od njega riječima: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" (Iv 6,60) Bilo im je teško razlikovati materijalni kruh od onoga koji hrani duh.
Isus će na posljednjoj večeri reći: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo…" i apostoli će ga po lomljenju kruha prepoznati i povjerovati mu. Od tada tijekom stoljeća do današnjih dana okupljat će se i okupljaju se vjernici oko Isusa, Kruha živoga koji je s neba sišao. Zaista, svake nedjelje, na dan Gospodnji, u svim crkvama kršćani se okupljaju da bi u međusobnom zajedništvu ušli u zajedništvo s uskrslim Isusom Kristom. I mi smo među njima uvijek s novim pozivom da prepoznajemo razliku između tjelesne i duhovne gladi, između kruha koji hrani tijelo i Kruha – Tijela Kristovoga.
Kada u dubini svoje vjere sa zahvalnošću prihvaćamo Isusa kao Boga, Spasitelja i Otkupitelja našega, osjećamo se slabima i nedostojnima. I kada smo slabi i nedostojni, ne znači da ga ne potrebujemo. Zato ga nastavljamo tražiti, jer kao što sam rekao u jednoj od početnih misli ovoga razmišljanja, čovjek je biće koje traži Boga. U svom traženju ne zaboravimo na Njegovu bezgraničnu ljubav prema nama: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3,16)
Tražimo ga u obiteljima, u župnim zajednicama, u gradovima i selima: u bližnjemu u potrebi. Pronaći ćemo ga u euharistiji gdje se lomi Kruh života i iz kojeg proizlazi snaga za život iz ljubavi prema bližnjemu.