Uz liturgijska čitanja 15. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić

Današnje čitanje govori o pozivu što ga Bog upućuje čovjeku i o našem odazivu na Božji poziv. U prvom čitanju slušamo kako prorok Amos govori o svome pozivu u proročku službu da u Božje ime opominje, kori, poučava i kažnjava njegov nevjerni narod. “Nisam bio prorok ni proročki sin...bio sam stočar i gojio sam divlje smokve. Ali me Jahve uze od stada i reče: ´Idi prorokuj mojemu narodu Izraelu´“ ( Am 7, 14 ). Amos nije čekao da mu Gospodin dva put govori. Ostavi stada i smokve i prihvati se teške proročke službe da izvrši svoje poslanje.
Evanđelje govori o pozivu i slanju apostola: “Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva...“ ( Mk 6, 7 ). Isus ih šalje da propovijedaju Evanđelje – Radosnu vijest spasenja. Šalje ih da govore drugima što su od njega čuli. Apostoli ne odugovlače. Bog za spasenje svijeta često bira i zove “male ljude”: pastire, ribare, težake...Božjoj mudrosti dovoljni su mudri i nepismeni da se naglasi kako je spasenje čovjeka prije svega Božja stvar. Ipak svi smo pozvani da budemo svatko na svoj način proroci i apostoli. Svi smo pozvani da propovijedamo.
Moramo se zapitati ozbiljno jesmo li se odazvali Božjem pozivu? Nastojimo li savjesno izvršavati svoje kršćansko i ljudsko poslanje? Mnogi kao danas da rade obratno, kao da čine sve kako bi bili što manje “sveti i bez mane”, što manje slični svome božanskom uzoru Isusu Kristu. Današnji čovjek i današnji kršćanin previše sebi dopusti. Ismijao je sve zapovijedi, sva pravila vladanja i života, sve norme morala, izbrisao razliku između poštenja i nepoštenja, nevinosti i bludnosti, vjernosti i brakolomstva, istine i laži, pravde i nepravde. Grade kuću i sreću bez Boga i protiv Boga, sreću od novca i postao je nesretni rob stvari, živčan i proklet.
“Zapovijedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu...” ( Mk 6, 8 ). Isus opominje apostole da se ničim ne opterećuju što bi ih zaustavilo na Božjem putu, što bi ih priječilo u širenju Evanđelja i onemogućilo da ostvare Božji plan i svoje poslanje. Svi smo pozvani i poslani na put što vodi k Bogu. Pozvani smo da riječju i životom propovijedamo, svjedočimo Božju riječ ljubavi, mira i spasenja. Međutim, često na sebi i sa sobom imamo previše ovozemaljskoga, materijalnoga što nas odvlači od Boga. Zaboravljamo na ono glavno, bitno i vječno. Božji plan mora se ostvariti u našem srcu i našem društvu. Svi smo pozvani da ga ostvarimo. Svi smo pozvani da budemo “sveti i bez mane”, poslani da svjedočimo za Božju ljubav i istinu.