Papina kateheza na općoj audijenciji - 17. lipnja 2009.
Papa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na današnjoj općoj audijenciji govorio o slavenskim
apostolima i braći svetima Ćirilu i Metodu. Draga braćo i sestre, danas želim govoriti
o svetom Ćirilu i Metodu, braći po krvi i vjeri, slavenskim apostolima. Ćiril se rodio
826. ili 827. godine u Solunu u obitelji carskog službenika Leona: bio je najmlađi
od sedmero djece. Još kao dijete naučio je slavenski jezik. U dobi od 14 godina poslan
je u Carigrad na školovanje, a školske je klupe dijelio s mladim carem Mihaelom III.
Tih je godina stekao naobrazbu iz različitih sveučilišnih predmeta, među kojima iz
dijalektike u kojoj mu je učitelj bio Focije. Nakon što je odbio primamljivu bračnu
ponudu, odlučio se zarediti te je postao "knjižničar" u svojem patrijarhatu. Nedugo
zatim, želeći se povući u osamu, sakrio se u samostan, ali je ubrzo otkriven te mu
je povjerena zadaća da predaje svete i profane znanosti: tu je službu tako dobro vršio
da su ga prozvali "Filozof". U međuvremenu, brat Mihael (rođen oko 815. godine), nakon
administrativne karijere u Makedoniji, oko 850. godina odriče se svijeta i povlači
u monaški život na brdu Olimp u Bitiniji, gdje je uzeo ime Metod (monaško ime je moralo
započinjati istim slovom kao i krsno) i postao iguman samostana Polychron kazao je
Sveti Otac i nastavio. Privučen bratovim primjerom i Ćiril je odlučio ostaviti
se predavanja i povući se u meditaciju i molitvu na brdu Olimpu. Nekoliko godina kasnije
(oko 861.) carska mu je uprava povjerila službu među Kazarima na Azovskom moru, koji
su tražili da im se pošalje učena čovjeka koji zna raspravljati sa Židovima i Saracenima.
Ćiril se, u pratnji brata Metoda, dugo zadržao na Krimu, gdje je naučio hebrejski.
Ondje je ujedno tražio tijelo pape Klementa I., koji je onamo bio izgnan. Pronašao
je njegov grob i, kada se s bratom uputio natrag, ponio je sa sobom dragocjene relikvije.
Nakon što su stigli u Carigrad, Mihael III. poslao je dvojicu braće u Moravsku. Caru
se naime moravski knez Rastislav obratio jasnim zahtjevom: "Naš narod – rekao mu je
– od kada je odbacio poganstvo, obdržava kršćanski zakon; no nemamo učitelja koji
bi bio kadar protumačiti nam pravu vjeru na našem jeziku". Misija je ubrzo doživjela
izvanredan uspjeh. Prevodeći liturgiju na slavenske jezike, dvojica su braće privukla
velike simpatije u narodu istaknuo je Papa. Time su, međutim, navukli na sebe neprijateljstvo
franačkog klera, koji je ranije stigao u Moravsku i smatrao da to područje potpada
pod njegovu crkvenu jurisdikciju. Da bi se opravdali godine 867. dvojica su braće
pošla u Rim. Na svom putovanju su se zaustavili u Veneciji, gdje se bila vodila žustra
rasprava s pobornicima takozvanog "trojezičnog krivovjerja" koji su držali kako postoje
samo tri jezika na koja se ima pravo slaviti Boga: hebrejskom, grčkom i latinskom.
Dvojica su se braće, naravno, tome oštro usprotivila. U Rimu je Ćirila i Metoda primio
papa Hadrijan II., koji im je izašao ususret u procesiji kako bi dostojanstveno primio
relikvije svetog Klementa. Papa je također shvatio veliku važnost njihove izvanredne
misije. Od polovice prvog tisućljeća, naime, Slaveni su se u veoma velikom broju nastanili
na područjima koja su se prostirala na razmeđu dvaju dijelova Rimskog carstva – istočnog
i zapadnog – među kojima su već tada vladale napetosti. Papa je naslutio da bi slavenski
narodi mogli odigrati ulogu mosta i tako pridonijeti očuvanju jedinstva među kršćanima
jednog i drugog dijela carstva. On je dakle bez imalo oklijevanja odobrio misiju dvojice
braće u Velikoj Moravskoj, prihvativši i odobrivši korištenje slavenskog jezika u
liturgiji. Slavenske su knjige položene na oltar crkve Santa Maria di Phatmé (Sveta
Marija Velika) a liturgija na slavenskom jeziku slavila se u bazilikama Svetog Petra,
Svetog Andrije i Svetog Pavla rekao je nadalje Benedikt XVI. Na žalost, u Rimu
je Ćiril teško obolio. Osjećajući kako mu se bliži smrt, želio se potpuno posvetiti
Bogu kao monah u nekom od grčkih samostana u gradu (vjerojatno u Svetoj Praksedi)
te je uzeo monaško ime Ćiril (njegovo je krsno ime bilo Konstantin). Zatim je uporno
molio brata Metoda, koji je u međuvremenu zaređen za biskupa, da ne prekida misiju
u Moravskoj i da se vrati tim narodima. Bogu se obratio ovim zazivom: "Gospodine,
Bože moj…, usliši moju molitvu i čuvaj svoje vjerno stado kojem si me poslao… Oslobodi
ih od krivovjerja triju jezika, saberi ih sve u jedno i daj da narod koji si izabrao
složno i ispravno ispovijeda jednu i pravu vjeru". Umro je 14. veljače 869 nastavio
je nadalje Sveti Otac. Vjeran obvezi koju je preuzeo s bratom, Metod se iduće godine
– dakle 870. – vraća u Moravsku i Panoniju (danas Madžarska), gdje je ponovno naišao
na žestoko neprijateljstvo franačkih misionara koji ga baciše u tamnicu. Nije se dao
obeshrabriti te kada je 873. pušten na slobodu počeo je aktivno raditi na ustroju
Crkvi, skrbeći za odgoj skupine učenika. Zaslugom je tih učenika prebrođena kriza
koja je izbila nakon Metodove smrti 6. travnja 885. godine: Metodovi su učenici bili
proganjani i utamničeni, a neki od njih čak prodani kao robovi i odvedeni u Veneciju,
gdje ih je otkupio jedan carigradski službenik, koji im je dopustio da se vrate u
zemlje balkanskih Slavena. Pošto su prihvaćeni u Bugarskoj, mogli su nastaviti misiju
koju je započeo Metod, šireći evanđelje u "ruskim krajevima". Bog se u svojoj tajanstvenoj
providnosti koristio tako progonom da spasi djelo svete braće. O tome je djelovanju
ostao također pisani spomen. Dovoljno je podsjetiti na djela poput Evangelario (liturgijske
perikope Novog zavjeta), Psaltira, raznih liturgijskih tekstova na slavenskom jeziku,
na kojima su radila obojica braće. Nakon Ćirilove smrti, Metodu i njegovim učenicima
se, između ostalog, duguje prijevod cijeloga Sveto pisma, nomokanona i otačkih spisa
ustvrdio je Benedikt XVI. U stvari, već nekoliko godina prije no što će moravski
knez zatražiti od cara Mihaela III. da pošalje misionare u njegovu zemlju, čini se
da su Ćiril i Metoda, zajedno sa skupinom učenika, radili na sastavljanju zbirke kršćanskih
dogmi pisanih na slavenskom jeziku. Tada se jasno javila potreba za novim slovnim
znakovima, koji će više odgovarati jeziku kojim se govori: nastalo je tako glagoljsko
pismo koje je, nakon kasnijih promjena, nazvano "ćirilica" u čast onomu od kojeg je
potekla ideja o njegovu sastavljanju. Bio je to presudni događaj za razvoj slavenske
kulture općenito. Ćiril i Metod su bili uvjereni da pojedini narodi ne mogu držati
da su u punini primili objavu sve dok je nisu čuli na vlastitoj jeziku i čitali iz
knjiga pisanih njihovim pismom. Doista, Ćiril i Metod predstavljaju klasični primjer
onoga za što se danas koristi naziv "inkulturacija": svaki narod mora ucijepiti u
svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom.
To pretpostavlja vrlo zahtijevan rad na "prevođenju", jer iziskuje iznalaženje izrazâ
koji su prikladni da se, bez ikakvih preinaka, bogatstvo objavljene Riječi izloži
na nov način. Sveta su braća ostavila veoma značajno svjedočanstvo u tome pogledu,
u koje Crkva i dan danas gleda kako bi u njemu našla nadahnuće i smjerokaz - ovim
je riječima Benedikt XVI. završio svoju današnju katehezu. Na današnjoj audijenciji
bila je nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio: „Od srca
pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe Uznesenja Blažene
Djevice Marije iz Širokog Brijega te krizmanike katedralne župe iz Dubrovnika! Preporučite
Presvetom Srcu Isusovu svoj život i vaše obitelji kako bi rasli u Njegovoj ljubavi.
Hvaljen Isus i Marija!"