O povijesti, karizmi i djelovanju redovnika kapucina u Hrvatskoj i u svijetu za slušatelje našeg Radija govori fra Jure Šimić

O povijesti, karizmi i djelovanju redovnika kapucina u Hrvatskoj i u svijetu za slušatelje našeg Radija govori fra Jure Šimić: Red Manje braće kapucina (lat. Ordo Fratrum Minorum Cappuccinorum, skraćeno OFMCap), jest ogranak franjevačkog Reda (pokreta kojega je osnovao sv. Franjo Asiški), a koji je nastao obnovom Reda 1525. g. Za osnivače kapucinskog reda zaslužni su Matej iz Bascia i rođena braća Ljudevit i Rafael iz Fossobrone, svi iz Italije, koji su željeli iznova obnoviti ideale kojima se zanosio i koje je živio sam sv. Otac Franjo, - (a on se sastoji u životu materijalnog siromaštva, u putujućem načinu propovijedanja, i u načinu odijevanja). Njih trojica su, dakle, započeli s osnivanjem te nove zajednice, odnosno danas ogranka franjevačkog Reda. Ideja vodilja ovim franjevačkim obnoviteljima bilo je traženje autentičnosti (izvornosti samoga Franjina načina života), a ne toliko originalnosti, iako se ne može poreći i da toga nema. Javno priznanje od službene Crkva ova nova franjevačka zajednica dobiva po papi Klementu VII. 1528. g. Vlastitog generalnog ministra (poglavara), Red dobiva 1619. g. za vrijeme pape Pavla V.
Do 1574. g. Red se razvijao samo unutar granica Italije jer je postojala papinska zabrana koja nije dopuštala njegovo širenje u druge zemlje. Tu je zabranu ipak 1574. g. ukinuo papa Grgur XIII. te su se nakon toga kao putujući propovjednici brzo proširili po Europi, a kao misionari odlaze i na druge kontinente. Braća su svojom strogoćom i skromnošću života, povučenošću i molitvenim životom osvajala naklonost i duboko poštovanje naroda. Zato su odmah i pritjecala brojna duhovna zvanja, od kojih su mnoga potjecala i iz samih plemićkih obitelji. Što je bila veća odanost naroda kojega su braća kapucini plijenili svojim načinom života, apostolskim žarom, skromnošću i propovijedanjem, to je u nekim krajevima (osobito protestantskim) više rasla mržnja prema njima. Tako će 1622. g. sv. Fidel(is) iz Sigmaringena u Njemačkoj svojom krvlju posvjedočiti hrabrost i neustrašivost prvih kapucinskih propovjednika. Upravo u jednostavnom načinu redovničkoga života, sposobnosti da se približe jednostavnom puku, požrtvovnom nastojanju oko duhovnog i tjelesnog dobra priprostog puka s kojim su bratski dijelili dobro i zlo, pronalazimo i ključ uspjeha braće kapucina sve do danas, odnosno njihovo brzo širenje po svijetu i prihvaćanje od strane istoga puka kojemu su pozvani da služe. Na kraju prvog stoljeća (1625) u svijetu je bilo 16.967 kapucina, a pred Francusku revoluciju (1789) 35.000.
Sam naziv kapucin zasigurno vodi svoje podrijetlo od riječi «kapuca» - kukuljica, što je posebna vanjska označnica (unutar franjevačkog Reda) kapucinskog redovničkog odijela. Na prvom generalnom kapitulu u Albačini (1529. g.) Red se ponajprije naziva «Manja braća samotnjačkog života» zbog toga što kapucine u početnim godinama nastanka osvaja ideal pustinjaštva (po uzoru na sv. Franju). Međutim, od 1531. g. prevladao je naziv «kapucin», i to ponajprije kao «braća bez kapuce» /»fratres a skapučino»), zato jer su nosili relativno malenu «kapucu» - kukuljicu, po kojoj su se onda naizvana razlikovali od opservanata i konventualaca, da bi se opet, nakon nekog vremena, prešlo na pojednostavljeni naziv «kapucini» koji se ustalio i do danas.
Kapucini kao franjevački Red tijekom svoje duge i bogate povijesti, u različitim razdobljima, razvijaju raznoliki franjevačko-kapucinski apostolat među različitim društvenim slojevima ljudi, a u Crkvi su se, uz isusovce, osobito istakli radeći na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog sabora. Tako su kapucini, posebice u njemačkim zemljama, uz isusovce, i glavni nositelji Lutherove protureformacije.
Apostolsko-pastoralnu djelatnost braće kapucina od samih početaka krasi propovijedanje (tako od 1743. g. pa sve do naših dana kapucini vrše službu «papinskih propovjednika» unutar rimske kurije); blizina puku, zbog čega su prozvani «pučkim fratrima»; širenje raznih pobožnosti (najpoznatija je 40-satno klanjanje pred Presvetim); snažna misionarska djelatnost sve do danas; uvođenje u kontemplativnu ili mislenu molitvu...U nekim povijesnim razdobljima neka naša braća su se na herojski način osobito istakla i u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova… Toj sebedarnoj i požrtvovnoj ljubavi u brizi za brata čovjeka, sve do polaganja vlastitog života, trajni spomenik je podigao A. Manzoni u svome djelu Zaručnici. Neki od kapucina su vodili i diplomatske misije po nalogu Rimske kurije (najpoznatiji su u tome bili: sv. Lovro Brindiški, fra Josip Leclerc od Tremblaya, fra Hijacint Kazalski, fra Valerijan Magno, ....), a neki su pratili i kršćansku vojsku na bojnim poljima (tu se osobito ističu blaženi Marko iz Aviana i sveti Lovro Brindiški). Pored ovih navedenih zasluga značajna je uloga braće kapucina i na području znanosti kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih najrazličitije vrste.
U Hrvatsku su franjevci kapucini najprije došli u Rijeku, gdje 1610. g. grade samostan. U Zagreb, na Gornji grad, dolaze 1618., gdje djeluju do 1788. g. kada je samostan odredbom cara Josipa II. raspušten te predan vojsci za Austrijsko-turskog rata (1787-1791). U Varaždin dolaze 1699., u Osijek 1703., a u Karlobag 1710. g. Početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića († 1932.) postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Njegovim nastojanjem braća kapucini dolaze i u Split (1908.) i Dubrovnik (1913) gdje otvaraju svoje samostane. Zaslugom blaženog Alojzija Stepinca kapucini se 1941. g. ponovno vraćaju i u Zagreb, u Dubravu, gdje grade Crkvu i samostan sv. Mihaela. Godine 1967. zajedničke kapucinska »Ilirska provincija«, koja je okupljala hrvatske i slovenske samostane, dijeli se na hrvatski odnosno slovenski komesarijat (povjerenstvo).
Generalni ministar Reda fra Pashal Rywalski hrvatski komesarijat 1974. g. proglašava samostalnom provincijom. U duhu evanđeoskog siromaštva i jednostavnosti i hrvatski kapucini djeluju među najširim i siromašnim slojevima stanovništva, kao i među nekršćanima, te su se isticali i ističu kao revni ispovjednici (sveti Leopold B. Mandić, prozvan »apostolom ispovjedaonice«), kao vrsni pučki propovjednici (fra Štefan Zagrebec), širitelji katoličkog tiska i marijanske pobožnosti (fra Bernardin Škrivanić), diplomati (fra Mihael Anđeo Božidarević), revnitelji za crkvenu glazbu (fra Anzelmo Canjuga, fra Zvonko Pšag…), vrsni teolozi i filozofi (fra Tomislav J. Šagi-Bunić, fra Hadrijan Borak, fra Zdenko Tomislav Tenšek, fra Bonaventura Z. Šagi…) Ni misije »ad gentes« tijekom povijesti nisu bile strane hrvatskim kapucinima. U misijama su, tako, iz naših krajeva djelovali fra Rafael iz Novigrada († 1737.) kao apostolski misionar u Moskvi, fra Angelik J. Bedenik († 1865.) kao biskup u Agri (Indija), fra Robert Antun Menini († 1916.) kao nadbiskup u Bugarskoj (Plovdiv), fra Karlo Rauch († 1939) u Turskoj... No, danas, nažalost, zbog nedovoljnog broja braće nismo u mogućnosti gajiti i takvu vrstu naše franjevačko-kapucinske karizme. Prema najnovijim statističkim podacima Generalne kurije u Rimu, na dan 31. prosinca 2008. g. kapucini su prisutni u 104 zemlje svijeta i ukupno ih je: 10.590. Hrvatska provincija pod nebeskom zaštitom svetog Leopolda Bogdana Mandića, nakon 1974. g. i dobivanja samostalnosti, danas broji 47 fratara (od toga je : 35 svećenika; 7 braće pomoćnika (laika); 1 đakon; 4 bogoslova. Sjemeništaraca u Varaždinu imamo: 8. Postulanata (kandidati za Red) - 5.) i 8 samostana: Zagreb (sv. Mihael i sv. Leopold), Varaždin, Osijek, Rijeka, Karlobag, Split i Dubrovnik. Djelatnost braće kapucina u Hrvatskoj danas je uglavnom vezana uz župni pastoral, jer, naime, župe vodimo u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu i Splitu. U Splitu i Dubrovniku vodimo brigu oko Gospinih svetišta, i to: Gospe od Pojišana u Splitu i Gospe od Milosrđa u Dubrovniku. U Osijeku, pak, vodimo brigu oko prvog Leopoldova svetišta u Hrvatskoj.
Uz taj prevladavajući apostolsko-pastoralni angažman i danas se, kao i tijekom minule povijesti, nastoje otkrivati i razvijati tradicionalne, ali i novije, tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti: pučke pobožnosti, pučke misije, vođenje duhovnih vježbi i obnova, ispovijedanje i propovijedanje, rad s ministrantima, članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Frame, duhovna skrb za bolesnike, stare i nemoćne…Novonastala društveno-politička situacija otvorila je i mogućnosti bavljenja nekim novijim i drugačijim apostolsko-pastoralnim aktivnostima i potrebama Crkve. Tako su braća kapucini, kao uostalom i svi drugi svećenici i redovnici, angažirani oko predavanja vjeronauka u školama. Uz to, pojedina braća se bave i tipično znanstvenim radom poučavajući na teološkom fakultetu i baveći se znanstvenim istraživanjima. Kapucini su danas češće prisutni i u sredstvima javnog priopćavanja (tisak, radio, TV). Neki članovi Provincije vrše i službu kapelana u bolnicama i zatvorima. Svi oni koji se žele bolje upoznati s nama kapucinima, s našim Redom i Provincijom, te koji žele živjeti Evanđelje po primjeru svetog Franje i svetog Leopolda Bogdana Mandića u Redu Manje braće kapucina mogu korisnih i zanimljivih informacija naći i posjetom na službene web stranice Reda (www.ofmcap.org) i/ili Provincije (www.kapucini.hr)