Uz liturgijska čitanja svetkovine Presvetoga Trojstva razmišlja Tomislav Zečević

Kad bismo kao vjernici pokušali se upitati koji je najkraći, a opet najsadržajniji način ispovijesti naše vjere u Presveto Trojstvo, kojeg zapravo svakodnevno činimo, možda se istog trenutka ne bismo mogli sjetiti da se radi o znaku križa kojim se znamenujemo prije odlaska iz kuće, prije jela, prije spavanja itd. Često nismo ni svjesni riječi koje pritom izgovaramo, a to je U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Nismo možda ni svjesni da dodajući Amen, što znači tako je-vjerujem mi izričemo potvrdu, pristanak uz Boga koji se je objavio nama kao Presveto Trojstvo, znači kao jedan Bog, jedna božanska narav u tri božanske osobe. Iako naše ispovijedanje vjere i dani pristanak nisu nam uvijek tako jasno prisutni pred očima, opet naša potreba zazivanja Oca i Sina i Duha Svetoga govori da želimo Boga i Njegovu pomoć u našem životu. Zapravo u najvažnijim i najtežim situacijama, vjerujemo da nam samo Bog može pomoći. Stoga, kad smo umorni i kad ne znamo što bismo rekli Bogu i kako bismo se molili, učinimo znak križa, ispovjedimo da bez Božje ljubavi naš život nije potpun, nije blagoslovljen. Ako smo to učinili cijelim svojim bićem, upravo smo proslavili Presveto Trojstvo čiji blagdan ove nedjelje slavimo. Liturgijsko slavlje treba biti popraćeno životnim slavljem kako bi cijeli naš život bio jedna liturgija, zahvaljivanje Bogu na daru života, domovine, obitelji i prijatelja, na darovima vjere, ufanja i ljubavi koji našem životu daju poseban okus. Posebnost kršćanstva upravo jest vjera u Presveto Trojstvo, vjera u Bog Oca Stvoritelja, Boga Sina, Isusa Krista, Otkupitelja i Boga Duha Svetoga Uzdržavatelja za kojeg vjerujemo da vodi, čuva i tješi Crkvu, zajednicu vjernika u Presveto Trojstvo.
Završetak Matejevog evanđelja donosi nam Isusov nalog svojim učenicima da krste sve narode ne samo u Njegovo ime, već u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tj. u ime Presvetog Trojstva. Isusovo ukazanje svojim učenicima u Galileji nakon Uskrsnuća i nalog koji im daje obvezuje i današnje učenike, a to smo svi mi kršćani. Na poseban način dijeljenje sakramenta privrženo je onima koji su primili sveti red, ali zadaća naviještanja vjere u Uskrsloga i u Presveto Trojstvo, predana je svima nama već na krštenju kad smo u to isto Trojstvo kršteni. Nadalje, sakramentom Svete potvrde smo i mi, kao apostoli na Duhove, obdareni snagom i darovima Duha Svetoga poslani u misije. Ipak, koliko god se trudili približiti Ga, Presveto Trojstvo ostaje Otajstvo naše vjere tj. ono što prihvaćamo ne samo razumom već i vjerom, koja je i sama dar Božji. Kada pristajemo vjerom, pristajemo cijelim svojim bićem, što snažnije govori nego bilo koja definicija koje se možemo domisliti. Možda je najljepši svakodnevni prikaz te vjere bio i jest vidljiv u trenucima kada majka kaže svom djetetu 'Prekriži se ili Prekrsti se sine/kćeri!'. Te riječi podsjećaju nas na naše krštenje, podsjećaju nas koji je i tko je temelj našeg života i vjere-Bog Otac i Sin i Duh Sveti, podsjećaju nas da svoj život i svoje pouzdanje stavimo u Božje ruke. Znak križa govori nam da svoje spasenje i svoju vjeru dugujemo Križu Kristovom po kojem nam je darovan život vječni. Crkva kao zajednica onih koji svoj život temelje u Kristu i u Presvetom Trojstvo nastoji spasenjsku radost križa naviještati svim narodima, kako bi svi imali udjela u tom zajedništvu Božje ljubavi, zajedništvu Presvetog Trojstva u koje smo kršteni, u kojem živimo i u kojem ćemo umrijeti kako bi to zajedništvo zaživjeli u punini. Stoga, umjesto da umujemo što je to Presveto Trojstvo, osluškujmo svoje srce kako bismo čuli Njegov glas, kako bismo osjetili Božju prisutnost u svome životu i kako bi radosno naviještali Milost Gospodina našega Isusa Krista, Ljubav Boga Oca i Zajedništvo Duha Svetoga sa svim ljudima. Amen!