Nadbiskup Mauro Piacenza o očekivanjima od svećeničke godine

Svećenici su važni ne samo zbog onoga što rade, nego i zbog onoga što jesu, a narod vjernika ih u njihovu apostolskome radu želi vidjeti sretne, svete i radosne – riječi su to kardinala Claudia Hummesa, pročelnika Zbora za kler, sadržane u pismu koje je kardinal prošlih dana poslao na adrese više od 400.000 svećenika koji će za otprilike dva tjedna proslaviti početak Svećeničke godine koju je zakazao Sveti Otac.
Nadbiskup Mauro Piacenza, tajnik Zbora za kler, osvrnuo se u razgovoru za našu radio postaju na teme i očekivanja od te godine koja – kako je istaknuo – neće biti rezervirana samo za svećenike, nego se odnosi na cijelu Crkvu. U naše je doba zacijelo žurno potrebno istaknuti, kako kod svećenika, tako i u Božjemu narodu, ljepotu, važnost, prijeku potrebu svećeničke službe u Crkvi za spas dušâ. Eto zbog čega je Sveti Otac zakazao godinu posvećenu produbljivanju i otkrivanju toga što je katoličko svećeništvo, te širenju prostora za molitvu za svećenike, kao i za molitvu s njima. Ona ne može ne učiniti dobro cijelome poslanju Crkve koja je vezana uz identitet i aktivnost klera – primijetio je nadbiskup. Njegovati svetost svećenika, specifičnost i cjelovitost njihove službe, u konačnici znači brinuti se o djelu evangelizacije. Svi trebamo postati svjesni toga. Uostalom, dobrih će laika i dobrih biskupa biti samo ako bude dobrih svećenika. Upravo zbog toga su na neki način svi uključeni u ovu Svećeničku godinu.
Na novinarov upit kakvu sliku svećenika Papa predlaže današnjem čovjeku u obilježavanju Svećeničke godine, nadbiskup je istaknuo evanđeoski lik Dobroga Pastira. Naravno, naše vrijeme, sa znatnim razlikama između sekulariziranoga i relativističkoga Zapada, i drugih dijelova svijeta u kojima je osjećaj za sveto još uvijek prilično jak, proživljava neke kušnje koje neizbježno zahvaćaju i svećeničku službu, a koje će, i uz pomoć te godine, biti potrebno ispraviti. Tu mislim, primjerice, na kušnju aktivizma, koja napada nemali broj svećenika koji, iako su vrlo velikodušni, ipak nerijetko stavljaju u opasnost i vlastiti poziv, i djelovanje apostolata, ako ne ostaju postojani u životnome odnosu s Kristom koji se hrani tišinom, molitvom, čitanjem Svetoga pisma s razmišljanjem, i poglavito pobožnim svakodnevnim slavljem Svete Mise i euharistijskim klanjanjem. Sâm je Sveti Otac podsjetio svećenike da nitko ne navješćuje i ne donosi sebe, nego u nutrini i kroz vlastitu čovječnost, svaki svećenik treba biti svjestan da nosi svijetu samoga Boga. Bog je, na koncu, jedino bogatstvo koje ljudi žele pronaći u svećeniku – naglasio je nadbiskup.
Svećenička godina neće biti rezervirana samo za svećenike, nego se cijela Crkva, u svim njezinim sastavnicama treba osjetiti pozvanom na otkrivanje veličine dara koji joj je Gospodin ostavio u svećeničkoj službi – naglasio je nadalje nadbiskup Piacenza. I svi laici trebaju biti svjesni da im je u daru svećeništva ostavljena svježina Kristove nazočnosti; ne spomen na Krista, nego njegova stvarna prisutnost. (…) Svećenička godina stoga, zacijelo neće biti neki spektakularni događaj, nego je želja da ona bude življena poglavito kao unutarnja obnova u radosnome i osobnome otkrivanju vlastita identiteta, bratstva u vlastitome svećeništvu, a onda i u svojoj biskupiji, kao i sakramentalnoga odnosa sa svojim biskupom, zaručništva s vjernicima, s vlastitom zajednicom. (…) Bit će to godina u kojoj valja otkriti ljepotu i važnost svećeništva i pojedinačnih svećenika, te senzibilizirati na to cijeli Božji narod, Bogu posvećene osobe, kršćanske obitelji, one koji trpe, i ponajviše mlade koji su tako osjetljivi na velike ideale življene u istinskome zanosu i postojanoj vjernosti. Kako je Sveti Otac podsjetio u govoru kojim je zakazao Svećeničku godinu, - rekao je nadalje nadbiskup - čini se žurno potrebnom i obnova svijesti koja potiče svećenike da budu prisutni, i da ih se može prepoznati, kako po sudu vjere, tako po osobnim krepostima, ali i odijelu, u sredinama kulture i milosrđa koji su oduvijek u središtu poslanja Crkve. Svećenička godina želi poduprijeti i izmoliti od Duha i te plodove vidljive nazočnosti – napomenuo je nadbiskup.
Osvrnuvši se na koncu na Vademecum za ispovjednike i duhovne vođe, koji će biti objavljen tijekom Svećeničke godine, nadbiskup Piacenza je napomenuo kako nema sumnje da je Sakrament Pomirenja, već nekoliko desetljeća, u velikoj krizi, barem što se tiče brojki. Sve je manje ljudi koji osjećaju jasnu razliku između dobra i zla, istine i laži, grijeha i kreposti, i koji, slijedom toga, žele pristupiti Pomirenju. Ako se nema osjećaja za grijeh, teško je pribjeći pomirenju – primijetio je nadbiskup te dodao da s druge strane, kako zbog sve manjeg broja svećenika u nekim zemljama, tako i zbog krivo shvaćenoga i protumačenoga samoga pastoralnog djelovanja, nije uvijek lako pronaći svećenika koji je raspoloživ satima slušati ispovijesti vjernika. Zato bi vademecum za ispovjednike trebao pomoći otkriti ljepotu toga sakramenta punoga milosrdne Gospodinove ljubavi, kako prema svećeniku, tako prema pokajniku, te, eventualno, istaknuti da je on u uskoj povezanosti sa samim identitetom svećenika koji od Krista dobiva jasnu zadaću: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“. Zato bi vademecum trebao dati više zanosa i motivacije za taj sakrament – rekao je nadbiskup Piacenza.