Sestra Katarina Maglica o povijesti, karizmi i djelovanju sestara dominikanki

O uspostavi redovničke zajednice sestara dominikanki, njihovoj karizmi i djelovanju u Hrvatskoj i po svijetu govori s. Katarina Maglica: Pripadam Kongregaciji sestara dominikanki Svetih Anđela Čuvara, s kućom maticom u Korčuli, koja svoje početke ima u prvoj polovici13. stoljeća, kako tvrde povjesničari. Prvi pisani dokument je ujedno i najstariji dokument hrvatskog govornog područja pisan latinicom a nosi naslov „ Red i zakon o primlenju na dil dobroga činenja sestar naših reda svetoga otca našeg Dominika“, iz 1345. godine. Sestre su se u to vrijeme razmilile po Dalmaciji ( Kotor, Dubrovnik, Ston, Stari Grad na Hvaru, Nin , Zadar, Split, Šibenik,...) Do početka 20. stoljeća preživjele su zajednice u Splitu i Šibeniku. U njima su živjele kćeri siromašnih obitelji, bez neke posebne školske spreme. Živjele su jednostavnim, siromašnim životom, tkale su sukno i poučavale u molitvi sitnu pučku djecu. Po potrebi su i prosjačile.
U isto vrijeme su družbe drugih sestara radile po bolnicama i sirotištima, školama i odgojnim ustanovama. Kuće matice su im najčešće bile po Italiji, pa su i na ovim prostorima poučavale na talijanskom, šireći tako talijanski jezik i kulturu.Bog je podigao dominikanca, Oca Anđela Mariju Miškov , kojega je krasila karizma osnivača, vizija proroka, revnost misionara , ljubav prema narodu iz kojega je nikao i Redu kojem je pripadao. Sanjario je o sestrama dominikankama koje rade po vrtićima, školama i internatima, koje odgajaju žensku mladež u kršćanskom i nacionalnom duhu. Svjestan činjenice da budućnost pripada onome tko odgaja djecu, čiji se jezik njeguje i govori, čijom se kulturom diše, razmišljao je o školama i internatima na hrvatskom jeziku, u hrvatskom i kršćanskom duhu. Naišao je na svesrdnu podršku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji mu je obećao obilatu materijalnu pomoć, ali ga je Gospodin pozvao mnogo ranije nego su zgrade dovršene.
Za svoje sestre Miškov je želio najljepše, a za učenice i učenike najbolje. Bog je slao uvijek nove dobročinitelje u osobama hrvatskih biskupa, državnika i običnih malih ljudi. Samostanska zgrada, zgrada zavoda za djevojke i školske prostorije našle su mjesto na otoku Korčuli , na samoj obali plavog Jadrana.
Otac Miškov je dugo promatrao sestre i gledao kako se muče za kruh svagdanji i kako su uskraćene u svom apostolatu. Kad je postao redodržavnik Dalmatinske Dominikanske Provincije uzeo je za mjesto svoga prebivanja upravo Korčulu. Tu je našao i istomišljenika u odnosu na sestre, u osobi oca Anđela Šoljana. On je kasnije bio duhovnik sestrama , napisao je konstitucije za novu kongregaciju. Tu se našao i gospodin Jozo Fazinić, dominikanski trećoredac, kojemu su povjerili ekonomat dok nova kongregacija ne stasa i ne ojača. Miškov je polako , ali ustrajno , pripremao sestre u Šibeniku i Splitu da se ujedine, da pošalju sestre na Korčulu i da započne život nove kongregacije. U međuvremenu su se javljala nova zvanja, on ih je slao na školovanje i pripremao za preuzimanje vodstva kongregacije , rada u internatu i u školi.
Na blagdan Anđela Čuvara, 2. listopada , godine 1905. Kongregacija sestara dominikanki svetih anđela Čuvara i službeno započinje svoj život pod geslom BOGU, REDU, NARODU. Novi izdanak dominikanskog reda raste , razvija se i širi hranjen molitvom , žrtvom, ljubavlju i zanosom svojih članova. Osnivaju se nove zajednice u Dubrovniku, Vela Luci, Virju, Zagrebu, ide se dalje do Subotice i Tavankuta u Srbiji, do daleke Kanade i Chicaga, do Hamburga u Njemačkoj. Sestre dominikanke su samo jedna grana Reda Svetog Dominika. Tu su braća dominikanci, klauzurne redovnice i laički izdanak koji živi dominikansku duhovnost. Red se ponosi obiteljskim duhom koji vlada među svim ograncima . Dominik je cijenio obiteljske vrijednosti i shvatio je snagu ženske prirode.
Dominik je školovan u Osmi u Španjolskoj. Po zadatku je putovao s biskupom Diegom di Acebes i sa žalošću je promatrao teške posljedice katarske hereze po Južnoj Francuskoj. Vidio je potrebu propovjednika čvrste vjere, britke, snažne i jasne riječi čija nauka i propovijedanje izviru iz pravovjernosti katoličke vjere i istine Evanđelja. Prvo okuplja grupicu žena, većinom obraćenica sa katarskog krivovjerja u Prouille u blizini Fanjeaux. Organizira s njima samostanski život u samostanu Santa Maria de Prouille, godine 1206. Sestre su molile za uspjeh propovijedanja svoje braće. Uvijek iznova Dominik i braća navraćali se radi odmora i osvježenja, da uzmu čistu odjeću i osjete blizinu i majčinsku skrb sestara. Dominikov primjer privlači mlade i zanosne duše koje ga slijede i vatrenom riječi šire Božje Kraljevstvo i potiču ljude na obraćenje. Učeni i sveti redovnici pohitili su na poznata evropska sveučilišta i oduševljavali mlade za Božju stvar. 21. prosinca, 1216. godine odobren je Red propovjednika bulom Honorija III. Bio je to radikalan potez: od tada u Crkvi , osim biskupa, propovijedaju i svećenici.
Red se širio nevjerojatnom brzinom. Dominik je započeo sa šestoricom sudrugova. Kad je umro, godine 1221. u svojoj 51. godini života , nekoliko tisuća braće je nastavilo njegov rad, preplavivši čitavu Evropu. Grgur IX ga proglašava svetim samo dvanaest godina poslije smrti. Duhovnost naše Kongregacije kao i cijelog dominikanskog Reda najbolje je izrazio sveti Toma Akvinski, saževši je u izraz CONTEMPLARI ET CONTEMPLATA ALIIS TRADERE – razmatrati i drugima davati plodove svoga razmatranja. Ono što smo sami doživjeli, što smo spoznali proučavajući i meditirajući Riječ Božju, treba životom i riječju drugima prenijeti. Dominikanska duhovnost je konkretna jer se napaja stvarnim životom i Božjom Riječju. Sveti Dominik je bio trajno s Bogom u društvu, Njemu je govorio o potrebama i nevoljama ljudi, molio milost oproštenja za njihove grijehe, a ljudima je govorio o Bogu, njegovoj ljubavi i dobroti, milosrđu, blagosti, praštanju. Posvuda je nosio Matejevo Evanđelje i Pavlove poslanice. Kažu da današnji dominikanci pod jednom rukom nose knjigu Evanđelja a pod drugom novine. I ova druga slika je bliska dominikanskoj duhovnosti. Sa obje noge ukorijenjeni u vrijeme i prostor, u konkretna zbivanja, dok im duh stremi i hrani se na pravim izvorima Božje riječi . I oni su u procjepu između Božje Riječi i ljudi svoga vremena.
Sestre često muči problem da u potpunosti ne vrše karizmu svoga reda – ne propovijedaju! Još nije dozrelo vrijeme da o onome što studiraju i razmatraju, što iskustveno doživljavaju o Bogu, progovore sa propovjedaonice. Ne gubimo nadu, niti se osjećamo zakinute. Ostaju nam školske katedre, ostaje nam katehizacija, duhovne vježbe djevojkama, duhovni nagovori u raznim okolnostima, direktna komunikacija s onima s kojima radimo i s kojima se susrećemo, ostaje nam pisana riječ. Najvažnije od svega je propovijedanje životom, a ono je najglasnije, najdalje se čuje i ostaje najupečatljivije, dugo se pamti.
Sestre naše Kongregacije nisu brojne. Ima nas nešto malo više od stotine, djeluju od Sherbrooke, preko Hamburga i Subotice i po cijeloj Hrvatskoj. Živimo u 17, što većih što manjih zajednica. Radimo po vrtićima, školama, staračkim domovima, bolnicama, Institutu za crkvenu glazbu, vodimo pjevanje po crkvama i brinemo za uređenje brojnih crkava, vodimo domaćinstva po župskim dvorovima i u zajednicama braće dominikanaca, držimo privatne satove iz raznih predmeta i živimo svoj zajednički život kao znak današnjem vremenu. Četiri su osnovna stupa na kojima počiva naš život: molitva, zajedništvo, studij i apostolat. Jedno bez drugoga ne živi dugo, jer se samo međusobno hrane, jačaju i nadopunjavaju. Naše dominikanske zajednice iz toga žive i od toga zriju u mudrosti i milosti. Zdrava je to duhovnost koja povezuje duhovno i konkretno, akciju i kontemplaciju, daje prostor pojedincu da dođe do punine i zajedništvu koje drži svoje članove u prirodnom okolišu obiteljskog življenja.
Ne možemo se pohvaliti da na ovim prostorima kugle zemaljske cvjetamo zvanjima. Bogu smo zahvalni za svako novo zvanje koje Krista slijedi živeći dominikansku duhovnost. Bog zna za našu zajednicu i naš dominikanski red. On je taj koji poziva i zato ga molimo da pošalje radnika u žetvu svoju. I vas , dragi slušatelji Radio Vaticana, molim da nam se u molitvi pridružite. Molimo za duhovna zvanja u cijelom svijetu, molimo za obitelji koje će odgajati zdrave izdanke ,koji znaju čuvati zadanu riječ i ustrajati na putu na koji ih Bog poziva.