Razgovor s prof. Josipom Jelenićem o radu u promijenjenim prilikama i o sitaciji u Hrvatskoj

U prigodi spomendana svetoga Josipa Radnika, kojega je Crkva proslavila u petak, razgovarali smo s isusovcem Josipom Jelenićem, profesorom Društvenog nauka crkve, na fakultetu Društvenih znanosti Papinskog sveučilišta 'Gregoriana' u Rimu, o radu u promijenjenim prilikama i o situaciji u Hrvatskoj:
Kako govoriti čovjeku o radu kao izričaju njegovog dostojanstva, kada tisuće ljudi ostaju bez posla?
Odgovor na to pitanje, po mom sudu, treba tražiti u izboru gospodarskog sustava, u zajedništvu s političkim strukturama, i njegove primjene. Riječ je o ekonomskom sustavu liberalnog kapitalizma, temeljenog na slobodnom tržištu i konkurenciji, (ističem: nisam protiv ekonomije slobodnog tržišta već protiv njezine zloporabe i krivog tumačenja i prema tome ponašanja!) i često bez odgovornosti, koji na prvo mjesto stavlja interese i dobit. Rad je, dakle, usmjeren na ostvarivanje dobiti, dobiti pod svaku cijenu. Prema toj logici, čovjek služi radu pretvorenom u instrument tuđeg interesa i otuđene dobiti. Još više: čovjek od subjekta i promicatelja rada, postaje njegov objekt sa svim popratnim posljedicama.
Rad shvaćen isključivo kao sredstvo bogaćenja, u smislu spomenute liberističke vizije, postaje u društvu ovisan o pojedinačnim interesima i željama, o moći i vlasti vođenima sebičnošću i gramzljivošću. U takvom okruženju, čovjek kao subjekt gubi se, nestaje. Ljudi služe radu kao sredstvu bogaćenja drugoga. Ta i takva logika određuje zaposlenost i nezaposlenost. Čovjek nije više subjekt rada već njegov objekt. Rad određuje koliki broj „objekata“ treba. To postaje utoliko dramatičnije, ukoliko živimo u globaliziranom svijetu jer sve spomenute dimenzije poprimaju svjetske razmjere.
Što nudi kršćanska vizija rada?
Crkva govori o radu i upozorava na njegovo ispravno shvaćanje. Brojni dokumenti, mislim prije svega na socijalne enciklike – od Rerum novarum, Leona XIII sve do Benedikta XVI, na dokumente II Vatikanskog Sabora i druge - u kojima se promišlja o radu u duhu nepromijenjene Istine i trajnih načela i jezikom primjerenim vremenu u kojemu je određeni dokument nastao.
Svi spomenuti dokumenti vrednuju rad kao dio Božjeg plana s čovjekom. U tom smislu se ističe antropološka dimenzija rada tj. rad u službi čovjeka, na dobro čovjeka. Čovjek se svojim radom pridružuje stvaralačkom djelu Stvoritelja. U takvom promišljanju čovjek može biti samo subjekt rada, a nikako njegovo objekt: rad služi čovjeku, njegovom dobru. Zato, radom on izgrađuje sebe i društvo, pridonosi općem dobru zajednice. Rad je dio ljudskog kapitala nužnog za rast osobe. Dosljedno tome, rad ima prednost pred kapitalom tj. proizvodima i novčanoj koristi.
U tom kontekstu spomenuo bih kako je rad nametnut od same ljudske naravi – dužnost i pravo - (RDM 5) i zato dužnost koju čovjek mora ispuniti (MM 234, 235; LE 16). Rad je po karakteru osoban i nužan (RN 34, QA 70, RDM 5) i bitno utječe na formaciju osobe (LE 11). Iz rečenoga proizlazi da rad, s jedne strane, ne može biti roba na prodaju (LE 7) i, s druge strane, mora poštivati ispravnu skalu vrednota (MM 226-227, PP 28, LE 7).
Kakvo je stvarno stanje?
„Da bi Crkva mogla izvršavati svoju zadaću, dužnost joj je da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja (...). Treba, dakle, upoznati i shvatiti svijet u kojemu živimo, njegova očekivanja, težnje i često dramatičan značaj“ (GS 4). Vidljiva je razlika između kršćanske vizije i učenja o radu i stvarnog stanja stvari. U globaliziranom svijetu događaji i posljedice poprimaju sveopći značaj. Globalna ekonomija – liberalna i slobodnog tržišta - nameće se svima s globalnim posljedicama. Primjer, globalne novčarske krize, samo je jedan u nizu događaja koji, zakonom spojenih posuda, utječe na ponašanje rada, kapitala, interesa. Slaba ili nikakva kontrola liberalne ekonomije (subjekata liberalne ekonomije) sa strane političkih institucija (ili njihovo posvemašnje isključivanje iz gospodarskih procesa ili pak njihovom slobodnom spregom s ekonomskim strukturama) samo je povećala gramzljivost individualističkih interesa za materijalnim dobrima, što je dovelo u pitanje dostojno življenje mnogih. Nepošteno ponašanje i djelovanje pojedinaca i struktura dovelo je u pitanje dostojan život mnogih.
U takvoj situaciji što treba činiti?
Mislim, prije svega, na mnogobrojne u cijelom svijetu koji su ostali bez posla i to ne svojom voljom. Njima govoriti o dostojanstvu ljudskog rada znači ponovno i odlučno se zauzimati za promjenu cijelog sustava u duhu društvenog nauka Crkve. Stvarno zauzimanje svih čimbenika/subjekata osobnog i javnog života na promjeni mentaliteta i ponašanja. U tom smislu, političke institucije (mislim na političare, stvarne ljude u politici) moraju izvršavati svoju dužnost u smislu zaštite i promicanja općega dobra tj., zaštite i promicanja dostojanstva svakog čovjeka osiguravajući mu stvarnu mogućnost rada kojim će moći dostojno živjeti. Takav pristup isključuje ponašanje prema pripadnosti političkoj stranci. Dostojanstvo svakog čovjeka je prije i iznad političke pripadnosti. Poštivanjem tog načela političar postaje slobodan od isključivosti, sebičnosti i nepravde. Postaje slobodan za dobro, za promicanje općeg dobra svih i svakog čovjeka.
Isto vrijedi i za gospodarske institucije: poštivanje dostojanstva svakog radnika – mora biti na prvom mjestu tj. osiguravati mu dostojan rad, radno mjesto (prema stvarnim mogućnostima gospodarstva). Drugim riječima, poštenje i transparentnost u djelovanju; sposobnost i kompetentnost u poslu. Slijedeći spomenuta načela pomoći će nama da izbjegnemo zamku odvajanja ekonomskog od socijalnog, teoriju od stvarnog života. Podsjećam na poruku II Vatikanskog sabora: „(...) društvo – preko institucija, organizacija – se mora brinuti za opće dobro, mora ponuditi svima koji traže posao, radno mjesto. Ta obveza društva je pitanje društvene ili socijalne pravednosti“ (GS 25).
Kakva je situacija u Hrvatskoj?
I Republika Hrvatska je dio globalnog svijeta, dio globalne politike i ekonomije i zato snosi sve posljedice. Poštujući posebnosti hrvatskog društva, kao i svake druge zemlje, opća načela su jednako primjenjiva. Sve rečeno na razini svjetske ekonomije i politike vrijedi i za Republiku Hrvatsku. Ipak bih dodao kao posebnost činjenicu da je hrvatsko društvo trenutno označeno spregom politike i ekonomije u negativnom smislu što se očituje kao korupcija, ne-transparentnost, politička 'prikladnost' kod dobivanja posla, politička bahatost pojedinaca i institucija potpomognuta podmićivanjem. Traži se promjena ponašanja i mentaliteta svih, pojedinaca i institucija prema predloženim načelima.
Profesore Jelenić hvala Vam na razgovoru.