Od 28. travnja se u talijanskim knjižarama može kupiti knjiga „Slavljenje savjesti“,
zbirka spisa kardinala Josepha Ratzingera o temeljnome pitanju savjesti, nastalih
između 1991. i 2000. godine. Polazeći od Platonova, Augustinova i crkvenih otaca razmišljanja,
s posebnim osvrtom na Jonha H. Newmana, kardinal Ratzinger raspravlja o vjeri, istini
i savjesti. Kad bih morao govoriti o religiji na jednoj zdravici nakon ručka –
što nikako nije uputno – pio bih u čast savjesti, tek onda u Papinu čast. Prije bih
nazdravio savjesti, potom Papi – tom je Newmanovom tvrdnjom, zabilježenoj u glasovitom
pismu Duki od Norfolka, kardinal Ratzinger na konferenciji 16. ožujka 1991. godine
započeo govor o bitnosti ljudske savjesti. Tadašnji pročelnik Zbora za nauk vjere,
današnji papa Benedikt XVI. istaknuo je neizbježnu vezu između savjesti i istine.
Stoga, upozorio je, valja bježati od lažnoga poimanja subjektivne savjesti. Inače
bi se moglo pravdati nacističke Essesovce jer su s apsolutnom sigurnošću savjesti
činili užasna zlodjela – primijetio je kardinal. Iz toga proizlazi bitna uloga osjećaja
krivnje, potrebne čovjeku poput fizičke boli kao predznaka za otkrivanje smetnji normalnim
funkcijama organizama. Tko nije više kadar osjećati krivnju – smatra kardinal –
duševni je bolesnik. Neosjetljivost, zamukla savjest u brojnim životnim okvirima,
duhovna je bolest puno opasnija od krivnje, koju su neki ipak kadri priznati. Krivnja
je upravo ono zanemarivanje koje „me čini gluhim za glas istine i njezinih nutarnjih
poticaja. Iz toga su razloga i zločinci krivi koji uvjereno djeluju. Svođenje čovjeka
na njegovu subjektivnost ne oslobađa ga nego čini robom, a to je ujedno odricanje
od istine. U središtu Newmanova razmišljanja o savjesti je istina – ustvrdio je kardinal
Ratzinger. Veliki engleski teolog smatra da se radije treba pokoravati istini negoli
vlastitome ukusu, i u suprotnosti s vlastitim čuvstvima. Savjestan čovjek je onaj
– piše kardinal Ratzinger – koji ne kupuje po cijenu odricanja od istine, ne ustupa
kompromisu, blagostanju, uspjehu, društvenome ugledu i laskanju javnoga mnijenja. Prema
mišljenju kardinala Ratzingera upitna je „kritična točka modernosti“: ideja istine
je u praksi eliminirana i zamijenjena je idejom napretka. Ali, upozorava kardinal
Ratzinger, posljedica je da „u svijetu bez čvrstih uporišta nema više smjernica i
tako prevladavaju „izgledi koristi“. Ipak, tvrdi kardinal, čovjek može upoznati istinu,
budući da je zapisana u ljudskim srcima, a savjest nam upravo to svjedoči. Pozivajući
se na svetoga Bazilija i svetoga Augustina, kardinal Ratzinger tvrdi da nam se ljubav
Božja „ne nameće izvana“, nego nam je prije ulivena“. Stoga možemo ispravno shvatiti
Newmanovu zdravicu najprije savjesti. Papa uistinu ne može katoličkim vjernicima nametnuti
zapovijedi jedino zato što to on želi ili smatra korisnim, sva vlast koju on posjeduje
jest vlast savjesti. Osim toga, kardinal još naglašava „sigurnost kršćanskoga pamćenja,
iskonsko sjećanje dobra i zla. Papa je, piše kardinal Newman, jamac toga sjećanja
koje neprestano treba pročišćavati, širiti i braniti od raznih oblika uništavanja.
Koja je dakle, u konačnici, novost Kršćanstva? To je Logos, Utjelovljena riječ, odgovara
budući papa Ratzinger i dodaje: jedino ako upoznamo i iznutra doživljavamo tu istinu,
sposobni smo radosno i bez tjeskobe slušati glas savjesti. U izdanju nakladničke
kuće 'Cantagalli ' objavljena je knjiga „Pohvala savjesti“, koja sadržava niz
rasprava kardinala Ratzingera o nutarnjoj istini. U knjizi, budući papa ističe središnjost
savjesti nerazdvojive od istine zapisane u srcu svakog čovjeka. S druge pak strane,
on opominje kako se valja čuvati od subjektivne savjesti, to jest krivog poimanja
savjesti prema kojemu bi se Essesovci mogli pravdati, jer su postupali „s apsolutnom
sigurnošću savjesti“. Upozorenje je tim važnije jer živimo u vremenu relativizma.
Osvrnuvši se na netom izdanu knjige u razgovoru za našu radio postaju prof. Vittorio
Possenti, poznati talijanski filozof, rekao je kako čovjek u sebi nalazi glas, nekad
jači a nekad slabiji, koji može slušati. Taj mu glas govori: Čini dobro, izbjegavaj
zlo! Tako se uspostavlja osnovna univerzalnost za čitavo čovječanstvo. Poznajemo ljudsku
slabost, slabost moralnoga ljudskog djelovanja. Tu se katolička teologija poziva na
istočni grijeh. Moralna je savjest dakle pomućena, stoga se mora uvijek suočavati
sa svjetlom istine. Ona ne može biti posljednje mjerilo i jedini mjerodavni sud, mora
se slagati s istinom. Naravno, taj problem danas postavlja nove izazove, jer u znatnom
dijelu suvremene kulture prevladava mišljenje da se istina ne može otkriti – ustvrdio
je profesor Possenti. Na upit o Papinu razmišljanju o ulozi osjećaja krivnje, rekao
je kako su, kada je riječ o moralu, pitanje dobra i zla te pitanje osjećaja krivnje,
osnovna pitanja i u prvom redu odnose se na postavljanje volje pred zlom i dobrom.
Htijenje dakle ima veću ulogu od intelekta. Odgajati se dakle za slušanje glasa savjesti
znači pročišćavati želju i učvršćivati volju, a ne znači brisati osjećaj odgovornosti
za moralni čin, niti osjećaj krivnje. Ispravan osjećaj krivnje ne umanjuje čovjeka,
kao što se ponekad misli da ga treba ukloniti pomoću psihoanalize i psihologije, jer
dobro ukorijenjen i utemeljen osjećaj krivnje nije patološki znak, nego je znak ljudske
moralne odgovornosti, prvoga imperativa svake etike: Činiti dobro, izbjegavati zlo
– istaknuo je profesor. Na primjedbu kako kardinal Ratzinger na prvo mjesto stavlja
savjest, rekao je kako je to u skladu s mišljenjem pape Benedikta XVI., s čitavom
tradicijom crkvenoga nauka i učiteljstva. Treba poštovati prvenstvo savjesti i u usporedbi
sa samom Papinom vlašću, jer i Papu obvezuje moralni zakon, on je njegov sluga, sluga
je načela „Čini dobro, izbjegavaj zlo“. Čini mi se da papa Benedikt XVI. u svome spisu
upravo potvrđuje da je Papa u službi rasta moralne savjesti, a ne u službi njezina
ušutkivanja – zaključio je profesor Possenti.