2009-04-30 17:24:00

Savjest nema premca


Od 28. travnja se u talijanskim knjižarama može kupiti knjiga „Slavljenje savjesti“, zbirka spisa kardinala Josepha Ratzingera o temeljnome pitanju savjesti, nastalih između 1991. i 2000. godine. Polazeći od Platonova, Augustinova i crkvenih otaca razmišljanja, s posebnim osvrtom na Jonha H. Newmana, kardinal Ratzinger raspravlja o vjeri, istini i savjesti.
Kad bih morao govoriti o religiji na jednoj zdravici nakon ručka – što nikako nije uputno – pio bih u čast savjesti, tek onda u Papinu čast. Prije bih nazdravio savjesti, potom Papi – tom je Newmanovom tvrdnjom, zabilježenoj u glasovitom pismu Duki od Norfolka, kardinal Ratzinger na konferenciji 16. ožujka 1991. godine započeo govor o bitnosti ljudske savjesti. Tadašnji pročelnik Zbora za nauk vjere, današnji papa Benedikt XVI. istaknuo je neizbježnu vezu između savjesti i istine. Stoga, upozorio je, valja bježati od lažnoga poimanja subjektivne savjesti. Inače bi se moglo pravdati nacističke Essesovce jer su s apsolutnom sigurnošću savjesti činili užasna zlodjela – primijetio je kardinal. Iz toga proizlazi bitna uloga osjećaja krivnje, potrebne čovjeku poput fizičke boli kao predznaka za otkrivanje smetnji normalnim funkcijama organizama.
Tko nije više kadar osjećati krivnju – smatra kardinal – duševni je bolesnik. Neosjetljivost, zamukla savjest u brojnim životnim okvirima, duhovna je bolest puno opasnija od krivnje, koju su neki ipak kadri priznati. Krivnja je upravo ono zanemarivanje koje „me čini gluhim za glas istine i njezinih nutarnjih poticaja. Iz toga su razloga i zločinci krivi koji uvjereno djeluju. Svođenje čovjeka na njegovu subjektivnost ne oslobađa ga nego čini robom, a to je ujedno odricanje od istine. U središtu Newmanova razmišljanja o savjesti je istina – ustvrdio je kardinal Ratzinger. Veliki engleski teolog smatra da se radije treba pokoravati istini negoli vlastitome ukusu, i u suprotnosti s vlastitim čuvstvima. Savjestan čovjek je onaj – piše kardinal Ratzinger – koji ne kupuje po cijenu odricanja od istine, ne ustupa kompromisu, blagostanju, uspjehu, društvenome ugledu i laskanju javnoga mnijenja.
Prema mišljenju kardinala Ratzingera upitna je „kritična točka modernosti“: ideja istine je u praksi eliminirana i zamijenjena je idejom napretka. Ali, upozorava kardinal Ratzinger, posljedica je da „u svijetu bez čvrstih uporišta nema više smjernica i tako prevladavaju „izgledi koristi“. Ipak, tvrdi kardinal, čovjek može upoznati istinu, budući da je zapisana u ljudskim srcima, a savjest nam upravo to svjedoči. Pozivajući se na svetoga Bazilija i svetoga Augustina, kardinal Ratzinger tvrdi da nam se ljubav Božja „ne nameće izvana“, nego nam je prije ulivena“. Stoga možemo ispravno shvatiti Newmanovu zdravicu najprije savjesti. Papa uistinu ne može katoličkim vjernicima nametnuti zapovijedi jedino zato što to on želi ili smatra korisnim, sva vlast koju on posjeduje jest vlast savjesti. Osim toga, kardinal još naglašava „sigurnost kršćanskoga pamćenja, iskonsko sjećanje dobra i zla. Papa je, piše kardinal Newman, jamac toga sjećanja koje neprestano treba pročišćavati, širiti i braniti od raznih oblika uništavanja. Koja je dakle, u konačnici, novost Kršćanstva? To je Logos, Utjelovljena riječ, odgovara budući papa Ratzinger i dodaje: jedino ako upoznamo i iznutra doživljavamo tu istinu, sposobni smo radosno i bez tjeskobe slušati glas savjesti.
U izdanju nakladničke kuće 'Cantagalli ' objavljena je knjiga „Pohvala savjesti“, koja sadržava niz rasprava kardinala Ratzingera o nutarnjoj istini. U knjizi, budući papa ističe središnjost savjesti nerazdvojive od istine zapisane u srcu svakog čovjeka. S druge pak strane, on opominje kako se valja čuvati od subjektivne savjesti, to jest krivog poimanja savjesti prema kojemu bi se Essesovci mogli pravdati, jer su postupali „s apsolutnom sigurnošću savjesti“. Upozorenje je tim važnije jer živimo u vremenu relativizma. Osvrnuvši se na netom izdanu knjige u razgovoru za našu radio postaju prof. Vittorio Possenti, poznati talijanski filozof, rekao je kako čovjek u sebi nalazi glas, nekad jači a nekad slabiji, koji može slušati. Taj mu glas govori: Čini dobro, izbjegavaj zlo! Tako se uspostavlja osnovna univerzalnost za čitavo čovječanstvo. Poznajemo ljudsku slabost, slabost moralnoga ljudskog djelovanja. Tu se katolička teologija poziva na istočni grijeh. Moralna je savjest dakle pomućena, stoga se mora uvijek suočavati sa svjetlom istine. Ona ne može biti posljednje mjerilo i jedini mjerodavni sud, mora se slagati s istinom. Naravno, taj problem danas postavlja nove izazove, jer u znatnom dijelu suvremene kulture prevladava mišljenje da se istina ne može otkriti – ustvrdio je profesor Possenti.
Na upit o Papinu razmišljanju o ulozi osjećaja krivnje, rekao je kako su, kada je riječ o moralu, pitanje dobra i zla te pitanje osjećaja krivnje, osnovna pitanja i u prvom redu odnose se na postavljanje volje pred zlom i dobrom. Htijenje dakle ima veću ulogu od intelekta. Odgajati se dakle za slušanje glasa savjesti znači pročišćavati želju i učvršćivati volju, a ne znači brisati osjećaj odgovornosti za moralni čin, niti osjećaj krivnje. Ispravan osjećaj krivnje ne umanjuje čovjeka, kao što se ponekad misli da ga treba ukloniti pomoću psihoanalize i psihologije, jer dobro ukorijenjen i utemeljen osjećaj krivnje nije patološki znak, nego je znak ljudske moralne odgovornosti, prvoga imperativa svake etike: Činiti dobro, izbjegavati zlo – istaknuo je profesor.
Na primjedbu kako kardinal Ratzinger na prvo mjesto stavlja savjest, rekao je kako je to u skladu s mišljenjem pape Benedikta XVI., s čitavom tradicijom crkvenoga nauka i učiteljstva. Treba poštovati prvenstvo savjesti i u usporedbi sa samom Papinom vlašću, jer i Papu obvezuje moralni zakon, on je njegov sluga, sluga je načela „Čini dobro, izbjegavaj zlo“. Čini mi se da papa Benedikt XVI. u svome spisu upravo potvrđuje da je Papa u službi rasta moralne savjesti, a ne u službi njezina ušutkivanja – zaključio je profesor Possenti.







All the contents on this site are copyrighted ©.