Đakoni su pozvani da u Crkvi budu znak 'Krista sluge'

Opširan i dokumentiran povijesni pregled đakonske službe, od samoga početka kršćanstva do normativnih određenja započetih II. vatikanskim saborom i nastavljenih po Svetoj Stolici i biskupskim konferencijama, sadržan je u knjizi naslovljenoj „Priručnik o đakonatu. Izvori i službeni dokumenti Crkve“, profesora Enza Petrolina, predsjednika Đakonske zajednice u Italiji i talijanskoga predstavnika pri Međunarodnome đakonskom centru u Rottenburgu, u Njemačkoj. Djelo donosi izvore Svetoga pisma i crkvenih otaca, dokumente crkvenih sabora, Svete Stolice i učiteljstva papa, a prije svega opisuje lik đakona kao služenje Bogu i Crkvi.
Govoreći o đakonskoj službi u razgovoru za naš radio profesor je rekao kako su đakoni pozvani da u Crkvi budu znak „Krista sluge“, koji nije došao da bude služen nego da služi. Prvo što đakon treba u Crkvi činiti jest da bude na raspolaganju rubnima i siromašnima u zajednici, on je granični čovjek, najbliži narodu, poglavito onima koji su u nevolji. U nekim nam je talijanskim biskupijama povjereno vođenje Caritasa. Osim toga, đakoni imaju posebne zadatke u liturgijskim slavljima, naročito u Euharistiji. Dužnost je đakona navijestiti evanđelje – istaknuo je profesor.
Osvrnuvši se na povijesni razvoj đakonske službe, rekao je kako su apostoli bili primorani udovoljiti potrebama prvih zajednica, naročito udovicama Grka, stoga si „položili ruke“ na sedam osoba, a među njima je bio i Stjepan, koji je bio kamenovan. On je prvi đakon mučenik – istaknuo je i dodao kako to obilježje đakonske službe traje do V. stoljeća kada gubi svoj korijen vezan uz služenje, a svoju ulogu zadržava jedino u liturgijskim slavljima. Tridentski sabor ponovno uvodi đakonsku službu u širem smislu riječi, ali se tek s II. vatikanskim saborom konačno uvodi trajni đakonat – ustvrdio je profesor Petrolino.
Na upit može li se đakon smatrati poveznicom između vjernika laika i svećenikâ, odgovorio je da je đakon zasigurno most između hijerarhije i naroda, a točno je da liturgijski znakovi ističu upravo to obilježje spoja i mosta, oni su molitva vjernika. Đakon prihvaća sve molbe, sve potrebe puka i u obliku molitve ih predlaže na liturgijskim slavljima. On poziva na znak mira, otpušta narod, on ljude šalje u misiju – pojasnio je profesor i dodao kako je Benedikt XVI. u više navrata govorio o đakonskoj službi, a naročito je o njoj govorio đakonima rimske biskupije. Sveti Otac smatra da đakon treba u Crkvi imati svoje mjesto, on „ne treba uzimati mjesto svećenika“. Papa u enciklici 'Bog je ljubav' govori da je zadaća Crkve ljubav, a u tome kontekstu govori o liku, nazočnosti i važnosti đakona i đakonata – zaključio je profesor Enzo Petrolino.