2009-04-22 18:38:08

'Razgovori u katedrali' na temu: Kada prestaje život?


Kada prestaje život? to je tema susreta „Razgovori u katedrali“, koji se 20. travnja održao pod vodstvom nadbiskupa Rina Fisichelle, predsjednika Papinske akademije za život, a uvodnu riječ održao je kardinal Agostino Vallini, Papin vikar za rimsku biskupiju. Rasprava se odvijala u svjetlu zakona usvojenog u talijanskome senatu, koji je na dnevnom redu u predstavničkom domu. Uz nadbiskupa Fisichellu, susret su animirali prof. Francesco D'Agostino, počasni predsjednik Nacionalnoga odbora za bioetiku, i Maria Luisa Di Pietro, predsjednica udruge 'Znanost i život'.
Jednostavan upit, izravan, zahtijeva jasan odgovor. Kada završava život? O kakvom se životu govori? Je li opravdano prekinuti zemaljski život? Može li državni zakon uređivati to područje? Brojna se pitanja nameću nakon slučaja 'Eluana Englaro', koji je zatekao nespremnu Italiju, a Senat je usvojio nacrt zakona o 'kraju-života'. U Italiji se još nije stišala polemika, a nadbiskup Fisichela želi da se pronađe zajedničko stajalište koji će napokon donijeti mir. On je istaknuo važnost aktivne uloge Crkve koja „ima pravo očitovati svoje mišljenje“, a predložio je učinkovito sredstvo za postizanje zajedničkoga stajališta između brojnih teorija o svršetku života. O toj temi, vjera i razum mogu i moraju se uzajamno sučeljavati; razumska i vjerska istina se moraju podupirati, zajedničkim naporima omogućiti da se donese pravorijek koji daje vedrinu savjesti, oslobađajući je od mogućih sukoba – kazao je nadbiskup Fisichella.
Pitanje ostaje otvoreno, ali se, prema kardinalu Agostinu Valliniju, rasprava mora voditi polazeći od dvije neupitne činjenice. Ne možemo prihvatiti ni eutanaziju ni terapijsku upornost, između te dvije krajnosti postoji siva zona, veoma osjetljiva, o kojoj se raspravlja. Smatram da država treba donijeti 'niječan' zakon, to jest, zakon koji određuje što se ne smije činiti – istaknuo je kardinal Vallini.
Svršetak život također dijeli znanstvenu zajednicu, koja pod tim izrazom shvaća niz kliničkih okolnosti, počevši od postojanog vegetativnoga stanja do degenerativnih patologija. Kada dakle prema bioetici prestaje život? Maria Luisa Di Pietro, predsjednica udruge Znanost i život, rekla je: „Odgovor je taj da se nastavi uvijek brinuti za bolesnika, njegovati cjelovitu osobu, čak i onda kada više nije moguće ozdravljenje. A ne smije se ostaviti sama bolesnikova obitelj, jer gdje je samoća, strah, napuštenost tu se mogu širiti ideje koje niječu život.
Velika je opasnost od sve više materijalističkoga zastranjivanja, upozorio profesor Francesco D'Agostino, počasni predsjednik Nacionalnoga odbora za bioetiku, govoreći o razlici između biografskoga i biološkog života: to je prijetnja dostojanstvu svake osobe. Kada biografija izgubi svako značenje ne koristi braniti biologiju; ako je bolesnik ušao u završnu fazu – biografski više ne može biti nazočan u svijetu, besmisleno je boriti se da mu se produžava život. Antropološki gledano to je viđenje sasvim pogrješno jer se temelji na apstraktnoj ideji da jedino fizički zdrav subjekt ima dostojan život; a istina je baš suprotno – ustvrdio je profesor D'Agostino.
Brojna su viđenja problema o kojemu s više aspekata se može raspravljati jer, uklanjajući to, – kako je rekao nadbiskup Fisichella – nije istina da razum ne pojašnjava da se mogu dati odgovori. Jedino ako smo kadri donijeti odgovor bremenit ljubavlju bit ćemo u stanju sučeliti se pitanjem o smisli života i smrti; u protivnom, pitanje o smislu života sve više će biti podložno ucjeni apsurda i neće moći sresti čovjeka u najosobnijom zahtjevu kao što je život a ne smrt – ustvrdio je nadbiskup Fisichella. Jer kao smrt – piše u Pjesmi nad pjesmama – jaka je ljubav: uznemirujući i spasonosni osjećaj.







All the contents on this site are copyrighted ©.