'Razgovori u katedrali' na temu: Kada prestaje život?
Kada prestaje život? to je tema susreta „Razgovori u katedrali“, koji se 20. travnja
održao pod vodstvom nadbiskupa Rina Fisichelle, predsjednika Papinske akademije za
život, a uvodnu riječ održao je kardinal Agostino Vallini, Papin vikar za rimsku biskupiju.
Rasprava se odvijala u svjetlu zakona usvojenog u talijanskome senatu, koji je na
dnevnom redu u predstavničkom domu. Uz nadbiskupa Fisichellu, susret su animirali
prof. Francesco D'Agostino, počasni predsjednik Nacionalnoga odbora za bioetiku, i
Maria Luisa Di Pietro, predsjednica udruge 'Znanost i život'. Jednostavan upit,
izravan, zahtijeva jasan odgovor. Kada završava život? O kakvom se životu govori?
Je li opravdano prekinuti zemaljski život? Može li državni zakon uređivati to područje?
Brojna se pitanja nameću nakon slučaja 'Eluana Englaro', koji je zatekao nespremnu
Italiju, a Senat je usvojio nacrt zakona o 'kraju-života'. U Italiji se još nije stišala
polemika, a nadbiskup Fisichela želi da se pronađe zajedničko stajalište koji će napokon
donijeti mir. On je istaknuo važnost aktivne uloge Crkve koja „ima pravo očitovati
svoje mišljenje“, a predložio je učinkovito sredstvo za postizanje zajedničkoga stajališta
između brojnih teorija o svršetku života. O toj temi, vjera i razum mogu i moraju
se uzajamno sučeljavati; razumska i vjerska istina se moraju podupirati, zajedničkim
naporima omogućiti da se donese pravorijek koji daje vedrinu savjesti, oslobađajući
je od mogućih sukoba – kazao je nadbiskup Fisichella. Pitanje ostaje otvoreno,
ali se, prema kardinalu Agostinu Valliniju, rasprava mora voditi polazeći od dvije
neupitne činjenice. Ne možemo prihvatiti ni eutanaziju ni terapijsku upornost, između
te dvije krajnosti postoji siva zona, veoma osjetljiva, o kojoj se raspravlja. Smatram
da država treba donijeti 'niječan' zakon, to jest, zakon koji određuje što se ne smije
činiti – istaknuo je kardinal Vallini. Svršetak život također dijeli znanstvenu
zajednicu, koja pod tim izrazom shvaća niz kliničkih okolnosti, počevši od postojanog
vegetativnoga stanja do degenerativnih patologija. Kada dakle prema bioetici prestaje
život? Maria Luisa Di Pietro, predsjednica udruge Znanost i život, rekla je: „Odgovor
je taj da se nastavi uvijek brinuti za bolesnika, njegovati cjelovitu osobu, čak i
onda kada više nije moguće ozdravljenje. A ne smije se ostaviti sama bolesnikova obitelj,
jer gdje je samoća, strah, napuštenost tu se mogu širiti ideje koje niječu život.
Velika je opasnost od sve više materijalističkoga zastranjivanja, upozorio profesor
Francesco D'Agostino, počasni predsjednik Nacionalnoga odbora za bioetiku, govoreći
o razlici između biografskoga i biološkog života: to je prijetnja dostojanstvu svake
osobe. Kada biografija izgubi svako značenje ne koristi braniti biologiju; ako je
bolesnik ušao u završnu fazu – biografski više ne može biti nazočan u svijetu, besmisleno
je boriti se da mu se produžava život. Antropološki gledano to je viđenje sasvim pogrješno
jer se temelji na apstraktnoj ideji da jedino fizički zdrav subjekt ima dostojan život;
a istina je baš suprotno – ustvrdio je profesor D'Agostino. Brojna su viđenja
problema o kojemu s više aspekata se može raspravljati jer, uklanjajući to, – kako
je rekao nadbiskup Fisichella – nije istina da razum ne pojašnjava da se mogu dati
odgovori. Jedino ako smo kadri donijeti odgovor bremenit ljubavlju bit ćemo u stanju
sučeliti se pitanjem o smisli života i smrti; u protivnom, pitanje o smislu života
sve više će biti podložno ucjeni apsurda i neće moći sresti čovjeka u najosobnijom
zahtjevu kao što je život a ne smrt – ustvrdio je nadbiskup Fisichella. Jer kao smrt
– piše u Pjesmi nad pjesmama – jaka je ljubav: uznemirujući i spasonosni osjećaj.