Misa bdjenja s papom Benediktom XVI.

Papa Benedikt XVI. sinoć je četvrti put tijekom svoga pontifikata predvodio Uskrsno bdijenje u bazilici svetoga Petra, koje je započelo u atriju bazilike obredom svjetla. Riječima 'Neka bude svjetlo' započelo je Vazmeno bdijenje 'majka svih bdijenja'. Sveti je Otac pozvao vjernike da se, slijedeći crkveni nauk, izdignu iznad zabluda našega vremena.
Pozivajući se na pripovijedanje Markova evanđelja, Papa je rekao kako su se apostoli, silazeći s brda Preobraženja, pitali što je uskrsnuće. Božić, rođenje Sina Božjega možemo donekle shvatiti. Možemo voljeti dijete, možemo zamisliti betlehemsku noć, Marijinu radost, radost svetoga Josipa i pastira kao i pjev anđela. Ali uskrsnuće – što je? Ono ne ulazi u okvir našega iskustva i tako navještaj često ostane nerazumljiv, nešto je što pripada prošlosti – rekao je Papa i dodao kako nas Crkva želi uvesti u razumijevanje uskrsnuća izražavajući taj otajstveni događaj simbolima u kojima ga možemo kontemplirati. U Uskrsnome bdijenju pojašnjava nam uskrsnuće simbolima: svjetla, vode i usklikom aleluja.
Bog svjetlom započinje stvaranje: Neka bude svjetlo! Gdje ima svjetla, rađa se život, može se kaos preobraziti u kozmos. Svjetlo je najneposrednija Božja slika: Bog je sasvim Svjetlost: život, istina i svjetlo. Crkva smatra proroštvom biblijski opis stvaranja. U Uskrsnuću se na uzvišen način zbiva to što tekst opisuje kao početak svega. Bog ponovno govori: „Neka bude svjetlo!“ Kristovo uskrsnuće je eksplozija svjetlosti. Smrt je pobijeđena, grob je otvoren. Uskrsli je svjetlo svijeta. S uskrsnućem se Božja svjetlost širi u svijetu i povijesti. Jedino ta svjetlost – Isus Krist – pravo je svjetlo, On je više od fizičke svjetlosti. On je čisto svjetlo: Bog čini da u starome biva novo stvaranje, On kaos preobražava u kozmos – rekao je Papa i pojasnio zašto je Krist svjetlo. U Kristu je riječ Božja, a riječ Božja je istinito svjetlo potrebno čovjeku. Krist je veliko svjetlo iz kojega proizlazi život. On s kraja na kraj zemlje objavljuje slavu Božju. On nam pokazuje put. On je dan Božji koji se širi po cijeloj zemlji. Živeći s njim i za njega možemo živjeti u svjetlu – istaknuo je Sveti Otac.
Crkva u vazmenome bdijenju uskrsnom svijećom predstavlja otajstvo Kristova svjetla. Svjetlo je povezano s vatrom – istina i ljubav idu zajedno. Uskrsna svijeća gori i troši se : križ i uskrsnuće su nerazdvojivi. Iz križa, iz Sinova sebedarja rađa se svjetlost, u svijet dolazi istinito svjetlo. Na uskrsnoj svijeći svi palimo svoje svijeće, poglavito novokrštenici, u čije srce po krštenju ulazi svjetlost Kristova. U krštenju Bog kršteniku govori: „Neka bude svjetlo!“ Krist dijeli svjetlo od tame. U Njemu prepoznajemo što je istinito a što lažno, što je svjetlost a što tama. U nama s Njim izvire svjetlo istine i počinjemo shvaćati. Kada je Krist vidio mnoštvo naroda koje je došlo slušati ga i očekivalo je upute od njega, sažalilo mu se jer su bili kao ovce bez pastira. Kakvo li veliko sažaljenje mora osjećati i u naše doba zbog svih velikih riječi iza kojih se krije stvarnost velike zbunjenosti. Kamo moramo ići? Prema kojim se vrednotama ravnati? Zapitao je Papa. U poslanici Filipljanima sveti Pavao kaže da bi kršćani u svijetu morali svijetliti poput zvijezda. Molimo se Gospodinu da se ne ugasi svjetlo koje je u nama zapalio, da se usred zbunjenosti ovoga doba ne ugasi svjetlo njegove riječi i njegove ljubavi, nego da postane sve veće i svjetlije, da budemo s njim osobe dana, zvijezde našega doba – potaknuo je Benedikt XVI.
Govoreći pak o drugome simbolu vazmenoga bdijenja, to jest o vodi, rekao je kako ona također simbolizira Kristovu smrt na križu. Krist je sišao u more, u vodu smrti kao Izrael u Crveno more. Uskrsnuvši, On nam daje život. To znači da krštenje nije samo pranje, nego je novi život: s Kristom silazimo u more smrti kako bismo izišli kao nova stvorenja – rekao je Papa te dodao kako je voda također izvor života. Sveti Ivan govori o vojniku koji je kopljem probo Isusov bok iz kojeg je potekla krv i voda. Prva je Crkva u tome vidjela simbol za krštenje i Euharistiju koji proizlaze iz probodenoga Srca Isusova. Isus je po smrti postao izvor. Iz njega teče velika rijeka koja u krštenju oplođuje i obnavlja svijet; On je velika rijeka žive vode, a njegovo evanđelje zemlju čini plodnom. Po krštenju postajemo ne samo osobe svjetla nego i izvori iz kojih teče živa voda. Molimo se Gospodinu, koji nam je dao milost krštenja, da uvijek možemo biti izvori žive svježe, čiste vode, koja teče iz izvora njegove istine i ljubavi – potaknuo je Sveti Otac.
Osvrnuvši se pak na treći simbol uskrsnoga bdijenja, rekao je kako je njegova narav posebna jer zaokuplja cijeloga čovjeka. To je novi usklik – Aleluja! Čovjek ne može samo pripovijedati kada dođe u dodir s uskrsnućem i novim Životom, s Istinom i Ljubavlju. Ne zadovoljava ga jednostavno pripovijedanje. On mora pjevati. Izraelski narod je pjevao kada je prošao kroz Crveno more, kada se oslobodio sužanjstva i ušao u novi život. U Otkrivenju sveti Ivan govori o „staklenom moru pomiješanom s vatrom; oni koji su vidjeli Zvijer, njezin kip i broj njezina imena, stajahu na staklenome moru s citrama Božjim i pjevali su pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Jaganjca. Tom je slikom opisana situacija Kristovih učenika u svim vremenima, situacija Crkve u povijesti ovoga svijeta. Ljudski gledajući, ona je proturječna. S jedne strane, zajednica se nalazi na izlasku, usred Crvenoga mora koje je istovremeno led i vatra. Ne treba li Crkva, tako reći, uvijek hodati po moru, između vatre i leda? Ljudski govoreći, ona bi morala potonuti. Ali dok hoda Crvenim morem, pjeva pjesmu pravednih: Mojsijevu i Jaganjčevu, u kojoj se slažu Stari i Novi savez. Dok bi sve trebalo potonuti?, Crkva pjeva zahvalnu pjesmu spašenih. Ona stoji na vodama smrti povijesti, a ipak je već uskrsnula. Zna da je tako istrgnuta iz gravitacijske sile smrti i zla i uvučena u novu gravitacijsku silu Boga, istine i ljubavi. U ovome trenutku nalazi se između dva gravitacijska polja. Ali otkad je Krist uskrsnuo, sila ljubavi je jača od sile mržnje, život je jači od smrti. Uvijek se dobiva dojam da se potapa, a uvijek je spašena. Sveti Pavao o tome ovako govori: „Čini se da umiremo, a zapravo evo živimo“. Gospodinova nas ruka drži i stoga već sada možemo pjevati pjesmu spašenih, novu pjesmu uskrslih: Aleluja! Amen – zaključio je Benedikt XVI.