U trenutku razapinjanja i Isusove muke Djevica Marija je kraj križa, uz umirućega
Sina: Gospodinove su rane utisnute u njezino srce, a Majka očekuje Sinovo uskrsnuće.
Osvrnuvši se na duševno stanje Blažene Djevice Marije kraj križa u razgovoru za našu
postaju otac Stefano De Fiores, poznati mariolog, rekao je kako je Marijina prisutnost
kod križa prije svega prisutnost jedne majke. Evanđelje malo govori o tome prizoru,
ali je on veoma nazočan u pučkoj pobožnosti, koja vjeruje da se Isus morao ukazati
svojoj Majci. Stoga Crkva svake godine treba i želi iskusiti prijelaz iz boli u radost
– rekao je otac De Fiores. Na upit što Marija kraj križa poručuje čovjeku, rekao
je kako je kraj križa bila kušana Marijina vjera, teškom kušnjom je stavljena u opasnost,
jer je Marija gledala kako Božji Sin umire na križu kao neki propalica i stoga je
morala imati vrlo čvrstu i upornu vjeru da ostane vjerna Božjim riječima. I zaista
je vjerna djevica koja ostaje uz križ, a potom je na Pedesetnicu nalazimo s apostolima
– istaknuo je svećenik. Na primjedbu kako majčin čas podsjeća na najveću kušnju
Marijine vjeren življene očekujući uskrsnuće, rekao je kako se to uvjerenje učvrstilo
u Srednjem vijeku, a prema njemu je Marija jedina osoba koja je tijekom uskrsnoga
trodnevlja sačuvala vjeru. Tijekom srednjega vijeka Marija je prikazivana kao zapaljena
svijeća u uredu tamâ. Ona je dakle prethodnica kršćanske vjere, jer kršćanima prethodi
u vjeri a apostole upućuje u vjeru govoreći: „Što vam god rekne, učinite!“ – kazao
je De Fiores. Na upit kako je Marija doživjela prijelaz iz boli u radost, rekao
je kako se kršćanska umjetnost usredotočila posebice na Marijinu bol; primanje u krilo
mrtvoga sinovljeva tijela sažaljiv je prizor, što je Michelangelo ovjekovječio svojim
vrhunskim djelom Pietà, to jest sažaljenje. Istovremeno se u germanskim područjima
razvila ikonografija o Prijestolju milosti. Na Marijinu mjestu je Vječni Otac koji
na otajstven i neizreciv način sudjeluje u sinovoj boli tijekom cijele muke. U Marijinoj
slici gledamo dakle trpljenje Oca koji na otajstven i neizreciv način sudjeluje u
boli svoga Sina– zaključio je De Fiores.