Na svršetku Križnoga puta koji je slijedio s brežuljka Aventino, nasuprot Koloseuma,
Papa se obratio Rimljanima i mnogobrojnim turistima koji, kao i svake godine, stižu
u Rim kako bi sudjelovali u tradicionalnoj pobožnosti. Draga braćo i sestre! Na
svršetku dramatičnog opisivanja Muke, evanđelist Marko bilježi: „Uistinu, ovaj čovjek
bijaše Sin Božji!“ Iznenađuje nas ispovijest vjere toga rimskog vojnika koji je slijedio
Isusovu muku sve do razapinjanja. Kada se spuštala noć na onaj jedinstveni povijesni
Petak, kada se žrtva križa već zbila, a prisutni su se žurili slaviti židovsku Pashu,
nekoliko riječi, ugrabljenih s usana bezimenog zapovjednika rimske satnije, odjeknu
u tišini pred vrlo jedinstvenom smrću. Taj časnik rimske satnije, koji je nazočio
izvođenju smrtnu kaznu jednoga od brojnih osuđenika, znade u onome razapetome čovjeku
prepoznati Sina Božjega, koji je izdahnuo napušten od svih. Njegov sramotni svršetak
trebao je označiti konačnu pobjedu mržnje i smrti nad ljubavlju i životom. Ali ne
bijaše tako. Na Golgoti stajaše križ na kojemu je visio već mrtav čovjek, ali taj
čovjek bijaše Sin Božji, kako je priznao satnik – „vidjevši ga umrijeti tako“, pojašnjava
evanđelist – kazao je Benedikt XVI. Ispovijest vjere toga vojnika svaki put nam
se predstavlja kada slušamo Gospodinovu muku po Marku. Večeras, i mi kao i on, zaustavljamo
se promatrati mrtvo lice Raspetoga, na svršetku ovoga Križnoga puta, koji je zahvaljujući
uključivanjem televizijskih i radio postaja, ujedinio mnoštvo naroda iz svih dijelova
svijeta. Ponovno smo proživljavali tragičan događaj jedinstvena Čovjeka u povijesti
svih vremena, koji je promijenio svijet, ne ubijajući druge nego je dopustio da ga
se ubije obješena na križu. Taj čovjek, naizgled jedan od nas, dok ga ubijaju oprašta
svojim krvnicima, Sin je Božji koji se – kako nas podsjeća apostol Pavao – nije ljubomorno
držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge ... ponizi sam
sebe postavši poslušan do smrti na križu. Bolna muka Gospodina Isusa na samilost potiče
i najtvrđa srca, jer je vrhunac objave Božje ljubavi za svakoga od nas. Piše sveti
Ivan: „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine
ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.“ Poradi naše ljubavi Krist umire
na križu! Tijekom tisućljeća, čete muškaraca i žena prepustile su se da ih očara to
otajstvo i slijedili su Njega, oni su kao i On, zahvaljujući njegovoj pomoći, darovali
braći vlastiti život. To su sveci i mučenici, a brojni od njih ostaju nam nepoznati.
I u ovo vrijeme, koliko osoba, u skrovitosti svakidašnjeg života, s patnjama Raspetoga
ujedinjuje svoje patnje i bivaju apostoli istinite duhovne i društvene obnove! Što
bi bio čovjek bez Krista? Primjećuje sveti Augustin: „ Uvijek bi bio u bijedi, da
ti se On nije smilovao. Ne bi se povratio u život, da on nije dijelio tvoju smrt.
Nestalo bi te, da On nije došao u tvoju pomoć. Izgubio bi se, da on nije došao“. Zašto
ga dakle ne prihvatiti u svome životu? – zapitao se Papa. Zaustavimo se večeras
promatrati njegovo izobličeno lice: lice Čovjeka boli, koji je na se uze sve naše
smrtne tjeskobe. Njegovo se lice odražava u licu svake ponižene i uvrijeđene osobe,
bolesne i trpeće, same, napuštene i prezrene. Prolijevajući svoju krv, On nas je iskupio
iz ropstva smrti, slomio je samoću naših suza, ušao je u svaku našu patnju i svaku
našu jad – ustvrdio je Papa i dodao – Braćo i sestre, dok strši križ na Golgoti, pogled
naše vjere usmjerava se prema zori novoga dana a već kušamo radost i sjaj Uskrsa.
S Kristom smo umrli – piše sveti Pavao – vjerujemo da ćemo i živjeti s Njim. S ovom
sigurnošću nastavimo svoj hod. Sutra, na Veliku Subotu, bdjet ćemo moleći Mariju,
Žalosnu Djevicu, a molimo sa svim žalosnima, molimo naročito sa svim trpećima potresom
oštećene zemlje Aquile, molimo da se i njima u ovoj tamnoj noći pokaže zvijezda nade
i svjetlo uskrsloga Gospodina. Već odsada svima želim: Sretan uskrs u svjetlu uskrsloga
Gospodina! – tom je željom Sveti Otac zaključio pobožnost Križnoga puta kraj Koloseuma.