Uz liturgijska čitanja Cvjetnice razmišlja o. Josip Batinić

Poštovani slušatelji radio vatikana, liturgija današnji dan, dakle ovu nedjelju nazva Cvjetnicom, jer ona označava Isusov svečani ulazak u Jeruzalem kada ga je narod s gestama oduševljenja dopratio iz Betanije. Na dočeku u Jeruzalem čuli su se radosni usklici 'Hosana sinu Davidovu – Blagoslovljen koji dolazi – kralj u ime Gospodnje' (Lk 19, 38). Da, bili su to euforični poklici – varljivi Hosana, jer u kratkom vremenu oduševljeno mnoštvo potaknuto mržnjom Isusovih neprijatelja gromoglasno će uzvikivati 'Raspni ga, Raspni'! Ovaj scenarij bio bi razumljiv i shvatljiv kada bi bio u igri čovjek koji je počinio različita zla – grijehe. Možda bi bio opravdan scenarij kada bi bio pripravljen čovjeku zločincu.
Naprotiv, zločinac – Baraba nagrađen, nevini Jaganjac kažnjen. Isus koji nikakva zla nije učinio – ni jedan grijeh, on koji je – ozdravljao bolesne – izgonio zle duhove – solidarizirao se s patnicima – činio čudesa, dakle prošao zemljom čineći samo dobro, ubrojen je među zločince i kao takav osuđen, mučen i na kraju ubijen. Možda se pitamo gdje je tu logika, kako je to bilo moguće? Što je s pravdom, moralom? Vjerojatno i druga pitanja postoje? Neshvatljivo, ali Isusu se to dogodilo. Odgovor vidimo u misteriju zla. Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjega – opet misterij zla.
Cvjetnica je bila prvi korak do Isusove muke. U liturgijskim čitanjima koja su odabrana za ovu nedjelju zamjećuje se prisutnost zajedničke misli, a ona jest Mesija patnik prihvaća patnju i sve to podnosi, trpi i umire iz ljubavi prema Bogu i ljudima, te će svoju patnju okruniti slavom Uskrsnuća. Isusova muka potiče nas da se ponajprije zaustavimo na Isusu patniku, poniženom Isusu. Osobito poniženje koje je doživio u Jeruzalemu – povici naroda 'raspni ga, raspni, Judina izdaja – Petrova zataja, nepravedna osuda, te poigravanje moćnika koji misle da odlučuju o njegovoj sudbini, uz sve to mora, dok je svezan i ponižen, stajati pred Velikim vijećem kada će osjetiti oholost velikog svećenika, naime Isusu će biti upućeno drsko i podrugljivo pitanje: 'Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga'(Mk14,61).
Isus će odlučno odgovoriti da Jest. Iako je Isus ponižen, doživio je najperfidniji cinizam moćnika, a uz to predstaviše se kao gospodari života, Isus ni u jednom trenutku ne inicira, ne pristaje na prljavu ponudu – nagodbu. Želi u potpunosti izvršiti volju Očevu, njegov Plan. Isus poniženi imponira, jer u trenutku najvećeg poniženja ne pravi nikakve kompromise i ostaje savršeno dostojanstven.
Isusova muka i svaka druga ljudska patnja dovode nas i pred misterij križa – zapravo misterij ljubavi. Isus prihvaća patnju – križ jer spoznaje i osjeća u križu otiske Božjeg plana i Njegove Ljubavi. Iako će Isus pred težinom patnje – križa – najdublje agonije zavapiti' Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio'( Mk 15, 34), on i takve trenutke želi podijeliti sa svojim Ocem, želi biti uz Oca kojemu će reći 'Oče, neka se vrši volja Tvoja'. Kod se Isusa osjeća uvjerenje da svoju agoniju ne doživljava prvotno kao plod udruženog zla – plod raznih ljudskih zloća i intriga, nego kao dio Božjeg plana i Njegove volje. I sasvim logičan Isusov završetak; U Oca se pouzdavao. Njemu će izručiti svoj duh rekavši: "Oče u ruke tvoje predajem duh svoj".
Nedjelja muke Gospodnje, tj. Isus čiji je život u znaku križa ostavlja poruku, apostol Pavao sugerira uvjerenje: "Događaj koji se stvarno dogodio u Kristu-Glavi treba da se dogodi u nama njegovim udovima. Trpljenje iz ljubavi posvećuje patnika, spašava druge, proslavlja Boga. Isusova predana ljubav jedini je dostatni odgovor pred misterijem križa" (v. Duda). Često dovodimo u pitanje Božju ljubav kad nas snađe križ. Misterij križa neka izrazi i ova misao:“Biti od Boga ljubljen, znači trpjeti” (S. K).Često i ljudsku radost stavljamo na pijedestal, valja znati: Samo u Isusu Kristu i njegovu Križu može se naći istinska radost”(I.L.).