O Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi govori sestra Bernarda Horvat

O redovničkoj družbi Kćeri Božje ljubavi, kojoj su pripadale i službenice Božje Drinske mučenice, njihovoj utemeljiteljici, te djelovanju i karizmi, za naše slušatelje govori sestra Bernarda Horvat:
U svojoj mudroj providnosti Bog je uvijek Crkvi darivao osobe jake vjere i čvrste nade, da budu glasnici Njegove ljubavi prema svakome čovjeku. Jedna od njih je utemeljiteljica redovničke družbe Kćeri Božje ljubavi, Majka Franziska Lechner. Bog je snažno zahvatio u njezin život, a ona se nije opirala. Naprotiv, dala se voditi putovima Gospodnjim, pa i kad ih je bilo nemoguće razumjeti, kad je samo trebalo vjerovati i pouzdati se da Bog, po svome slabome oruđu, kako se Franziska ponizno nazivala, želi izvesti čudesna djela. Već je rođenje Franziske Lechner u sebi skrivalo značaj novosti – rođena je u Edlingu u Gornjoj Bavarskoj prvoga dana godine1833. Od svojih je pobožnih roditelja primila čvrste temelje vjere u Boga, naučila je od njih pouzdati se u Njegovo vodstvo i planove. Njezina se obiteljska kuća nalazila u neposrednoj blizini župne crkve te je Franziska od najranije dobi u njoj rado boravila. Iako je njezin otac planirao da će ga upravo ona naslijediti u poslovima, nebeski je Otac želio provesti svoj plan: dati po njoj život jednoj novoj redovničkoj zajednici. Budući da je od djetinjstva željela pomagati siromasima, voditi ih k Bogu, Franziska je smatrala da će ostvariti svoj poziv u samostanu Siromašnih školskih sestara naše Gospe, u koji je ušla kao 16-ogodišnja djevojka, uz blagoslov svojih roditelja. Međutim, nakon izvjesnog vremena shvatila je da to ipak nije ono što joj je Gospodin namijenio.
Bilo je to doba industrijske revolucije te s njom povezanih društveno-ekonomskih previranja. Mnoge su djevojke, pritisnute neimaštinom, dolazile sa sela u grad i nastojale se zaposliti kao radnice ili kućne pomoćnice. Franziska, mlada i darovita učiteljica, uvidjela je kakvim su sve opasnostima izložene. Jasno je spoznala da je njezino životno poslanje pomoći tim djevojkama, svojom im brigom pokazati brigu nebeskoga Oca i Njegovu ljubav. Odazvala se božanskom poticaju i u listopadu 1868., u 36. godini života ostavlja svoju domovinu i iz Münchena dolazi u Beč. Sigurna je da Bog od nje traži da osnuje redovničku družbu koja će se posebno brinuti za odgoj i obrazovanje djevojaka, koja će im pomagati pronaći pravi smisao života, družbu koja će na razne načine Božju ljubav činiti vidljivom u svijetu. Na blagdan Marijinoga prikazanja u Hramu, 21. studenoga 1868., Franziska osniva Družbu Kćeri Božje ljubavi sa željom i nakanom da svaka članica Družbe bude službenica i oruđe neizmjerne Božje ljubavi.
Djelo Majke Franziske i danas živi te pokazuju da je bila žena duboke vjere, bezgraničnoga povjerenja u Boga, potpuno predana Njegovome vodstvu. Prema raspetome Gospodinu gajila je posebnu ljubav. Iz probodenoga Srca Isusova crpila je ljubav za bližnje te poticala svoje sestre da nasljeduju „raspetu ljubav“ i učine sve što je u njihovoj moći da bi ova ljubav doprla do srdaca ljudi i bila uzvraćena. Majka Franziska je potrošila svoj život za slavu Božju i za spasenje duša, te je 14. travnja 1894., u 61. godini života, svoj duh predala u ruke Očeve. Njezini zemni ostaci nalaze se u Breitenfurtu, u blizini Beča, a 20. studenoga 2005. u Beču je otvoren biskupijski proces za njezino proglašenje blaženom. Danas djelo Majke Franziske nastavlja 1190 Kćeri Božje ljubavi i to u 11 provincija i jednoj vice-provinciji Družbe, na četiri kontinenta: Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Africi.
Naša Provincija Božje providnosti ima svoje početke u misijskome duhu Majke Franziske, koja je oduševljeno prihvatila poziv prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera, da odgojno radi s djevojkama i otvori škole u njegovoj Nadbiskupiji. Vođena Duhom Božjim i željom da Božja ljubav bude prepoznata, priznata i uzvraćena, Majka Franziska je s dvije sestre 28. travnja 1882. stigla u Sarajevo. Nosila ju je odvažnost i pouzdanje u Boga te spremnost na svaku žrtvu. Bila je svjesna svoga cilja: Božju ljubav utjeloviti osnivanjem odgojnih zavoda u kojima će se mladome naraštaju ulijevati u dušu kršćanske i ljudske vrjednote. Uz pomoć i savjet nadbiskupa započela je izgradnju samostana, škola i internata.
Sestre su s puno ljubavi i požrtvovnosti razvijale svoju djelatnost u Sarajevu i drugim mjestima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nažalost, taj plodni rad je prekinut poslije II. svjetskoga rata, kada sestre ostaju bez svojih samostana i škola. Tada je važno područje djelovanja postao župski apostolat te sestre odgajaju u vjeri katehizacijom, vođenjem crkvenih zborova, okupljanjem djece i mladih, uređivanjem crkava i drugim aktivnostima. I u tim poratnim vremenima sestre su osnivale dječje vrtiće i na taj način pomagale obiteljima u odgoju njihove djece. Uspostavom demokracije sestrama je omogućen rad u osnovnim i srednjim školama u vjeronaučnoj i predmetnoj nastavi. Osim te, ponovno oživljene prvotne odgojno-prosvjetne djelatnosti sestara, ostala područja našeg apostolata su: župna katehizacija i drugi oblici djelovanja u župi, animiranje liturgije i vođenje crkvenih zborova, pastoral mladih i duhovnih zvanja, rad s djevojkama u internatima, odgoj u dječjim vrtićima i u domovima za nezbrinutu djecu, rad u bolnicama i domovima za starije i nemoćne, te izrada liturgijskoga ruha.
Svojim životom posvećenim Bogu po svetim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, u molitvi i sestrinskome zajedništvu, u radu za Boga i Njegovo kraljevstvo, danas 268 sestara Provincije Božje providnosti djeluje u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu, Albaniji; u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Austriji, Engleskoj, Ugandi i Americi. Naš je život vođen geslom koje nam je u baštinu ostavila naša Utemeljiteljica: «Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu». Trenutno se 6 novakinja, 2 postulantice i 7 kandidatica u Zagrebu i u Skadru u Albaniji, pod vodstvom svojih odgajateljica, priprema za redovnički život da bi mogle svojim bližnjima «činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo», kako nam je naložila naša Majka Franziska.
Ovo su načelo herojski živjele i prolijevanjem vlastite krvi zapečatile Službenice Božje Drinske mučenice. Do ratne godine 1941. živjele su i radile u samostanu na Palama: s. Berchmana Leidenix, Austrijanka, s. Krizina Bojanc i s. Antonija Fabjan, Slovenke, s. Bernadeta Banja, Mađarica iz Hrvatske i s. Jula Ivanišević, Hrvatica. Sestre su djelotvorno svjedočile kršćansku ljubav u duhu svoje Družbe pa je samostan bio poznat po dobrim djelima prema svim potrebitima, zbog čega je prozvan „gostinjcem siromaha“. Usprkos tome, četnici su 11. prosinca 1941. samostan opljačkali i zapalili, a sestre poveli na križni put njihova života, koji ih je do kraja učinio sličnima njihovome zaručniku Isusu Kristu. Četiri dana i četiri noći trajalo je putovanje sestara, po hladnoći i snijegu, od Pala do Goražda, kamo su stigle 15. prosinca 1941. popodne te su smještene na drugi kat vojarne. Iste večeri četnici su provalili sestrama u sobu i s nečasnim namjerama nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskoga dostojanstva i zavjetovane čistoće sestre su se otrgle iz ruku napadača i iskočile kroz prozor. Pred vojarnom su ih noževima usmrtili i bacili u rijeku Drinu, koja je nekoliko dana kasnije odnijela njihova tijela.
U Sarajevu je uspješno okončan dijecezanski proces za proglašenje blaženima Drinskih mučenica. Dokumentacija je predana u Vatikan na Kongregaciju za kauze svetaca te se nadamo da će Crkva uzdići ove Božje službenice na čast oltara te da će nam njihov zagovor pomagati u životnim borbama i njihov primjer nas hrabriti da se ni uz cijenu trpljenja ne odijelimo od Gospodina i Njegove ljubavi.