Nakon Papina pastirskoga pohoda Africi, Crkva je sve više usmjerena na Sinodu za Afriku,
koja će se od 4. do 25. listopada odvijati u Vatikanu. Papa je predsjednicima biskupskih
konferencija afričkoga kontinenta u Yaoundéu službeno uručio radni dokument (Instrumentum
laboris) za II. posebnu Sinodu za Afriku, poželjevši da rad skupštine pridonese rastu
nade afričkih naroda te da potakne novi evanđeoski i misionarski polet u službi pomirenja,
pravde i mira, kako je istaknuto u geslu Sinode. Radni dokument govori o svjetlima
i sjenama u Africi, ističući „kako je dobro koje se čini često tiho ali snažnije od
tragičnoga i gorućeg zla o kojem su govorili mediji“. Između pozitivnih stvarnosti
spominju se oslobađanje od diktatura i razvoj „premda bojažljiv demokratske kulture“,
zahvaljujući značajnoj i priznatoj ulozi Crkvenih povjerenstava za pravdu i mir. Osim
toga, porast suradnje između afričkih država, a na duhovnoj razini, velika žeđ za
Bogom koja se očituje u porastu broja krštenih i duhovnih zvanja, zauzetosti vjeroučitelja,
razvoju pokreta i udruga katoličkih laika, te veoma žive crkvene zajednice. Postupno
je širenje katoličkih učilišta i katolički nadahnutih obavijesnih sredstava, naročito
radija. A veoma je istaknuto crkveno zauzimanje u zdravstvu s centrima i bolnicama.
U borbi protiv side katoličke strukture obavljaju gotovo 30% sveukupnoga rada. Radni
dokument proziva „međunarodne snage“ koje iskorištavaju Afriku: „potiču ratove prodajom
oružja“, podupiru političke vlasti koje ne poštuju ljudska prava i osnovna demokratska
načela kako bi si za uzvrat zajamčili gospodarske prednosti. Multinacionalne kompanije
postupno osvajaju kontinent kupujući zemljište od domaćih kompanija, a u tome ih svesrdno
podupiru afrički upravitelji nanoseći velike štete okolišu. Dokument također osuđuje
oblike međunarodne potpore popraćene „neprihvatljivim uvjetima“ koji još više ugrožavaju
afričko gospodarstvo i povećavaju „jaz između bogatih i siromašnih“, a ne poštuju
se obećanja za potporu razvoju, dapače sve manje financijske potpore. Posebno je pitanje
zemljoradnja s nepravdom koju podnose afrički poljodjelci jer su primorani prodavati
svoje proizvode po veoma niskim cijenama. Dokument također osuđuje snažnu promidžbu
genetski modificiranih proizvoda koji bi prema nekima morali jamčiti prehrambenu sigurnost:
Ta tehnika – stoji u dokumentu – može uništiti male poljoprivrednike i potisnuti tradicionalnu
sjetvu, čineći ih ovisnima o proizvodnim poduzećima genetski modificiranih proizvoda. Globalizacija
s jedne strane nastoji marginalizirati afrički kontinent, s druge pak vrši „organizirani
postupak uništavanja afričkoga identiteta, i njegovih obilježavajućih vrednota, „poštovanja
starijih osoba, žene kao majke, kulture solidarnosti, uzajamne potpore i gostoljubivosti,
jedinstva, života“, izazivajući tako raslojavanje obiteljskoga i društvenog tkiva.
„Afrika je postala ranjiva pred najezdom modela vojnih i gospodarskih snaga“ koje
nameću „jedinstven kulturni kalup i nijekanje života“, dok afrička društva nemoćno
promatraju uništavanje svojih kultura. Crkva sa svoje pak strane želi učiniti da se
čuje krik siromašnih koje je zgnječio „neokolonijalizam“, borba protiv nepravde, korupcija,
iskorištavanje i kršenje prava djece i žena. Riječ je o proročkom poslanju ... često...
ometanom od vlasti koje se često služe sektama u borbi protiv Crkve. Sekte zaista
često propovijedaju evanđelje koje zanemaruje socijalna pitanja. Crkva naprotiv želi
biti „znak protivljenja“ i „glas onih koji nemaju glasa, „potičući savjesti kršćana
u obranu ljudskih prava“. Radni dokument, pred onima koji žele da se ne čuje glas
katolika, potiče na „proročku hrabrost“ po uzoru na ono što je govorio Isus pripremajući
učenike da zajedno s njim i poradi njega podnose progone, vrijeđanja i svaku vrstu
sramote“. Dokument završava molitvom „Majci Božjoj, Zaštitnici Afrike“da po njezinu
zagovoru kršćani „budu svjedoci uskrsloga Gospodina“ i „ sve više budu sol zemlje
i svjetlo svijeta“.