Uz liturgijska čitanja 4. korizmene nedjelje razmišlja otac Anto Lozuk

Događaj kojega pripovijeda Evanđelje dogodio se o blagdanu Pashe. Bila je to vjerojatno prva Pasha u vrijeme Isusova javnog djelovanja. Njegov nastup pobudio je i među najvišim krugovima veliko zanimanje. Nikodem, farizej i učenjak, član Velikog vijeća, vrlo se zainteresirao za Isusa. Ali je bio plašljiv i vrlo ovisan o javnom mišljenju, pa se nije usudio pristupiti Isusu javno, nego ga je potražio noću... Okvir, dakle, u kojemu se odvijao čudesni razgovor između Isusa i Nikodema, jest noć, noć koja obuhvaća svijet i ljudsku dušu. U toj noći pojavljuje se Isus – da u nju unese svjetla.
Mi danas volimo noć i u njoj smo vrlo aktivni, osobito naši mladi. Volimo je vjerojatno zato što prekriva istinu o nama, i što u noći svojim svjetlom možemo obasjati jedino ono što nam godi. Mladi bježe u noć jer ih na to goni iluzorna nada da će im ona sa svojom ponudom pruži utočište – u kojemu će zadovoljiti svoje mladenačke porive i kamo će pobjeći od mraka koji vlada u svijetu oko njih. Mladi, naime, osjećaju ono što stariji glasno izjavljuju: Čitav naš svijet se pretvorio u jednu noć, u prostor tjeskobe i straha, nevjere i besmisla, bijede i nevolje... Noć u biblijskom govoru jest vrijeme kada je čovjek beznadno izručen snagama zla. Noći u kojima se provode naši mladi, sa svojom preobilnom ponudom zla, postale su to u doslovnom smislu riječi... U ovom kontekstu važno je znati da noć može biti i okvir za susret s Bogom, za otkrivanje istine o njemu, o svijetu i vlastitom identitetu. Isus je noći uglavnom provodio razgovarajući s nebeskim Ocem. U današnjem Evanđelju želi biti s onima koji ga traže u noći... „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca (poslao ga je upravo u našu noć) da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni! Bog je svoga Sina poslao ne da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi!“ Spasenje svijeta dostiže svoj vrhunac na križu. Bog dopušta da ga za spasenje svijeta pribiju na drvo, da ga ubiju na stravičan način.
Moderni slikar, Emil Scheile, naslikao je slijedeću sliku: Pred šumom čeličnih tornjeva, pokraj stupova dalekovoda, stoji križ, načinjen također od čelične konstrukcije. Na njemu visi raspeti Krist. Trnova kruna, koja mu nemilo probada glavu, načinjena je od igala. Ispod križa je čovjek s aparatom za varenje i bocom kisika, koji je upravo dovršio montiranje križa. On kao da igra ulogu krvnika. Okolo su lica u plavim radnim odijelima koja oklijevajući okreću leđa križu. Jedan se upravo penje na bicikl, djeluje potreseno, sprema se da napusti ovo mjesto užasa. Ova slika, kao i naše iskustvo, šalje dramatičnu poruku o modernom čovjeku koji, upravo kao nekad Židov, ne želi raspetog Boga: odbacuje ga, uklanja iz svoje sredine, ponovno razapinje... Tako Kristov Križ stoji i danas zasađen usred svijeta kao znak, koji objavljuje istinu o ljudskoj zaslijepljenosti i zloći, ali i nedokučivu ljubav Onoga koji se udostojao sići u našu noć... „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Bog nije poslao svoga Sina da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi!“