Papino pismo katoličkim biskupima

Kako smo već javili Papa je katoličkim biskupima uputio pismo kojim objašnjava povlačenje izopćenja četvorice biskupa koje je posvetio Marcel Lefebre. Zašto i kada je napisano pismo? Pismo pojašnjava nakane Pape i tijela Svete Stolice „da pridonesu miru u Crkvi“ nakon „veoma oštre rasprave kakva se odano nije doživjela“. Pismo je napisano u drugoj polovici veljače, završeno je prije početka korizmenih duhovnih vježbi u Vatikanu.
Povod žestokoj raspravi bili su slučaj Williamsnon i dvojba da se povlačenjem izopćenja želi poreći hod pomirenja između kršćana i Židova, počevši od II. vatikanskog sabora. Papa priznaje nedovoljnu informiranost, a zahvaljuje „prijateljima Židovima“ koji su pridonijeli prevladavanju nesporazuma i ponovnom uspostavljanju ozračja povjerenja, te pomanjkanje jasnoće u predstavljanju značenja i granica dokumenta od 21. siječnja 2009. godine. Što se tiče dokumenta , on se odnosi na osobe a ne na ustanove. Biskupsko ređenje bez papinskoga mandata prijeti jedinstvu Crkve. Stoga se osobe koje se tako rede ili primaju ređenje najstrože kažnjavaju, izopćenjem, kako bi ih se upozorilo na jedinstvo. Nakon što su osobe načelno očitovale priznavanje Papine vlasti, cilj povlačenja izopćenja je: pozvati četvoricu biskupa u jedinstvo. Naprotiv, ustanova Bratstvo svetoga Pija X. u Crkvi nema kanonski status iz doktrinarnih razloga, a dok se ta pitanja ne razjasne i dok stanje traje, njezini službenici legitimno ne vrše službu u Crkvi.
Što se pak tiče povjerenstva „Ecclesia Dei“ i odnosa s Bratstvom svetoga Pija X.., ono će biti u svezi sa Zborom za nauk vjere, a odluke će donositi njegova kolegijalna tijela i predsjednici drugih zborova i episkopata, budući da su pitanja koja treba pojasniti uglavnom doktrinarne naravi: prihvaćanje II. vatikanskoga sabora i učiteljstva papa nakon Sabora. U raspravama valja voditi računa o dva neupitna stajališta. Obzirom na Bratstvo svetoga Pija X.: Ne može se zamrznuti učiteljski autoritet Crkve na godinu 1962., to jest prije II. vatikanskoga sabora. Što se pak tiče onoga tko e smatra „velikim braniteljem II. vatikanskoga sabora“: II. vatikanski sabor sadržava čitavu doktrinarnu povijest Crkve, ne mogu se posjeći „korijeni od kojih ovisi život stabla“.
Na pitanje je li bio potreban dekret od 21. siječnja 2009. godine Papa odgovara kako je od samoga početka svoga pontifikata istaknuo koji su pravi, veliki prioriteti pontifikata: voditi ljude prema Bogu koji govori u Svetome pismu i koji se objavio u Kristu, te jedinstvo onih koji vjeruju u Krista, to jest ekumenizam; svjedočenje ljubavi u društvenoj dimenziji kršćanske vjere (enciklika 'Bog je ljubav'). Papa ističe, ako je mukotrpno zauzimanje za vjeru, nadu i ljubav istinski prioritet, onda su „male i srednje pomirbe“ sastavni dio toga prioriteta, poput Bratstva svetoga Pija X.. Polazeći od činjenice da je „ponizna gesta ispružene ruke prouzročila veliku buku i tako se pretvorila u suprotno od pomirbe“, Papa predlaže niz pitanja kako bi u svjetlu evanđelja potaknuo razmišljanje o toj činjenici: Je li zaista pogrešno u konkretnome slučaju tražiti pomirenje s „bratom koji ima nešto protiv tebe“, zahtjev iz evanđelja u Govoru na gori? Zar ne treba i civilno društvo nadvladati nepopustljivosti i pridobiti njezine promicatelje? ( Bilo je pozitivnih iskustava povrata zajednica odijeljenih od Rima). Možemo li ostati ravnodušni i pustiti da zastrani daleko od Crkve jedna brojna zajednica poput Bratstva svetoga Pija X.? ( U brojnim svećenicima koji joj pripadaju zaista ima prava ljubav prema Kristu i želja da Ga naviještaju). Unatoč teškim nedostatcima koje su očitovali predstavnici Bratstva („oholost i umišljenost, jednostranosti...) treba također priznati očitovanje spremnosti drugih, a zar se „velika Crkva“ ne treba znati pokazati velikodušnom, blagonaklonom, postojanom u vjeri i kadrom priznati manjkavosti koje su prisutne u njoj?
Na koncu Sveti Otac poziva na ispit savjesti i najoštrije kritičare ( unutar i izvan Crkve) njegove geste i nakana. „Katkada se čini da naše društvo treba bar jednu skupinu koja ne zaslužuje nikakvu snošljivost,proti koje iskaliti svoju mržnju. Ako se tko usudi približiti joj se – u ovome slučaju Papa – i on gubi pravo na snošljivost i može ga se mrziti bez straha i obzira“. Pismo završava dubokim razmišljanjem o riječima svetoga Pavla o ljubavi kao punini zakona i o tome da se valja čuvati od napasti „uzajamne grižnje i žderanja“ kao izraza krivoga shvaćanja slobode. Ta napast i danas psotoji u Crkvi – kaže Papa – ne trebamo se čuditi, nego joj se valja suprotstaviti i iz toga uvijek iznova učiti apsolutno prvenstvo ljubavi. Neka nas Gospodin sve štiti i vodi nas na putu mira – moli Sveti Otac.