Sestra Marija Berislava Grabovac o povijesti, karizmi i djelovanju sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga

O danas najbrojnijoj redovničkoj zajednici u svijetu, o Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga, za naše slušatelje govori s. Marija Berislava Grabovac:
Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.), veliki apostol kršćanske ljubavi, osnovao je u Parizu godine 1633., zajedno sa sv. Lujzom de Marillac (1591.-1660.), družbu Kćeri kršćanske ljubavi, koja je preuzela skrb za ljude s ruba društva - za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Tim su Vinkovim djelom redovnice po prvi put bile uključene u aktivni apostolat, bio je to početak njihova života i djelovanja izvan klauzure. Kako se broj kćeri kršćanske ljubavi neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica Francuske - po Europi i svijetu. Danas su Vinkove milosrdnice najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.
Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine, kada je iz Tirola u Austriji, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”. Biskup Haulik, kasnije nadbiskup i kardinal, bio je rodom i srcem Slovak, ali je Hrvatsku ljubio kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskoga naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. Da bi mogao ostvariti barem neke od tih svojih nastojanja, pozvao je iz Tirola sestre milosrdnice u želji da im povjeri odgoj i obrazovanje djece i mladeži, kao i njegu bolesnika i brigu za potrebnike. Za sestre je dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.
Kroz svoju dugu povijest sestre su razvile veliku socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost u duhu karizme svog Utemeljitelja. U tu su svrhu gradile bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, a za odgoj su mladeži gradile i otvarale dječje vrtiće, pučke škole, dječje domove, razne stručne škole, od kojih osobito istaknutu i javnosti poznatu Preparandiju - Žensku učiteljsku školu, te Žensku realnu gimnaziju. Ženska učiteljska škola sestara milosrdnica u Zagrebu (1848.-1945.) obrazovala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.), koja je djelovala pod geslom ˝Pro Deo et Patria˝, posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U pjestovalištima (čuvalištima), obdaništima, zabavištima i sirotištima bio je sestrama povjeren odgoj najmlađih, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom, nego i po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji, pa sve do Sjeverne i Južne Amerike, ne zanemarivši pritom apostolat kršćanskoga odgoja.
Svoj rad i služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Samo tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. bolnica seli u nove prostore u Ilici 83, ali zbog sve većih potreba, 1893 godine. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Gradnja te bolnice, a isto tako i onih u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) zahtijevala je od sestara velika odricanja i žrtve. Djelovanje sestara bilo je prožeto ljubavlju prema siromašnima i potrebnima. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a 1853. i za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan obrok iz samostanske kuhinje, a ona najsiromašnija i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.
Godine 1858. otvorile su radionicu za izradbu crkvenoga liturgijskog ruha, kojim su opskrbljivale mnoge naše crkve i kapele.
Prvih 11 godina svoga postojanja u Hrvatskoj, zagrebačka zajednica sestara bila je pod upravom Kuće matice u Zamsu, a od godine 1856., kada se odvaja od Zamsa i postaje samostalnom Družbom, upravu preuzima superior zajedno s vrhovnom glavaricom. Godine 1922. dokida se služba superiora, te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna glavarica sa svojim vijećem. Povećavanjem broja sestara Družba svoju djelatnost postupno proširuje. Godine 1871. prve milosrdnice odlaze kao misionarke u Bugarsku, gdje do danas, iako su brojčano mala zajednica, djeluju u okviru Bugarske delegature na trima filijalama. Godine 1924. proširuju svoju djelatnost na susjednu Italiju, gdje preuzimaju vođenje kućanstva u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, a 1935. i skrb za bolesnike u jednoj klinici. S nakanom da prošire vjerski odgoj, izobrazbu i karitativno djelovanje među našim iseljenicima, sestre odlaze 1934. godine preko oceana u daleku Argentinu, odakle proširuju svoju djelatnost i na susjedne južnoameričke države. Danas tamo djeluju u brojnim školama, odgojnim zavodima i zdravstvenim ustanovama. Od godine 1955. hrvatske su milosrdnice i na tlu Sjeverne Amerike, gdje djeluju na prosvjetnom i zdravstvenom polju, te u župskom apostolatu, posebno među našim iseljenicima.
Kako je Družba svakim danom bivala sve brojnijom, sveti otac Pio XII. je za vrijeme audijencije u Vatikanu godine 1930. savjetovao časnoj majci Ignaciji Pavičić da se Družba podijeli na provincije. Ta se podjela ostvarila 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 3. siječnja 1932., osnovana Riječka provincija, a potom, 8. prosinca, Zagrebačka i Splitska provincija.
Nakon sedam godina, to jest godine 1939., osnovana je Južnoamerička provincija, koja je 1997. godine podijeljena na Argentinsku i Paragvajsku provinciju, a godine 1974. osnovana je Sarajevska provincija (danas Bosansko-hercegovačka provincija). Utemeljene su i tri delegature: Rimska (1959.), Sjevernoamerička (1963.-1999.) i Bugarska (1963.).
Dolaskom komunističkog režima u zemlje sada već bivše Jugoslavije, Družbi su oduzete sve njene odgojne i zdravstvene ustanove. Bila su to vrlo teška vremena. Sestre su bile prisiljene mijenjati svoje polje rada. Mnoge su se morale baviti teškim fizičkim poslovima na gospodarstvima, te raditi u bolnicama i raznim drugim ustanovama u građanskom odijelu. S vremenom su se počele uključivati u župski apostolat preuzimajući vođenje crkvenog pjevanja i katehizaciju, te vođenje kućanstva u župama i drugim crkvenim ustanovama.
Danas Družba ima 823 sestre, 8 novakinja, 4 postulantice, 3 kandidatice. Djeluje u 15 zemalja svijeta, u kojima ima 111 svojih filijala. U suvremenom svijetu koji stvara stalno nove oblike siromaštva, ne našavši lijeka za stare, u svijetu koji se vrtoglavo tehnološki, ekonomski, politički, ali i duhovno i kulturno mijenja Družba nastoji pronaći i nove oblike življenja svog poslanja i svjedočenja milosrdne ljubavi. Otvara katoličke vrtiće i katoličku gimnaziju u Zagrebu, pored Zagreba u Lužnici otvara Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor koji odmah po otvorenju postaje omiljeno mjesto mnogih skupina za duhovne obnove i različite susrete, osniva utočišta za beskućnike, domove za smještaj učenica i studentica, domove umirovljenika i pokreće druge inicijative – različite kao što su različiti i siromasi današnjeg vremena, svi oni koji u susretu sa sestrama žele biti dotaknuti zrakom Božjeg milosrđa.