Papa Benedikt XVI. i Rimska kurija su na duhovnim vježbama u Vatikanu, a prvo i naknadna
razmišljanja kardinal Francis Arinze, umirovljeni predsjednik Papinskoga vijeća za
bogoštovlje i sakramentalnu stegu, održao je na temu „Prihvatiti Isusov poziv kako
bi ga se slijedilo i ostati s njim“. Nutarnja tišina i odvajanje od svakodnevnih briga
temeljni su činitelji svakih duhovnih vježbi, čiji je cilj stvoriti uvjete za duboko
slušanje Božje riječi. Osvrnuvši se na ozračje duhovnih vježbi u razgovoru za našu
radio postaju benediktinac, otac Ildebrando Scicolone, profesor Liturgike na Papinskome
zavodu svetoga Anzelma, rekao je kako je neophodno stvoriti tišinu jer Bog govori
u tišini, a to je jasno. Ako je netko rastresen brojnim stvarima, ne može čuti unutarnji
glas ni duboko razmišljati o svome životu i odnosu s Bogom. Stoga se kaže da duhovne
vježbe moraju biti dani šutnje, po mogućnosti osame, čak se govori o „pustinji“, u
smislu da ne smije biti ni unutarnjih ni izvanjskih rastresenosti. Kroz to se vrijeme
osoba ne brine o svakodnevnim poslovima nego slijedi Isusovu riječ: „Dođite nastranu
i odmorite se malo“, ali ne odmarati ne čineći ništa, nego se posvetiti kontemplaciji
Božjih stvarnosti – kazao je otac Scicolone. Na primjedbu kako je Benedikt XVI.,
govoreći rimskome kleru, rekao da se osobe obraćaju pastiru bez maske, rekao je kako
je to temeljno obilježje duhovnih vježbi. Tada bi svatko morao sebe gledati kroz istinu,
ali ne kako se on zamišlja nego kakav jest. Ako se netko pred Gospodinom prizna onakvim
kakav jest, onda mora odbaciti krinku. Nakon toga mora biti dosljedan i istinito živjeti.
Sveti je Pavao govorio: „Živeći istinu u ljubavi“, ne govoreći istinu, nego živeći
istinito. Mi smo često zaokupljeni kompromisima, razboritošću, odnosno diplomacijom.
Naprotiv, u duhovnim se vježbama pred Boga stavlja osoba kakva jest. Obveza je biti
izvorniji i istinitiji – rekao je profesor. Na primjedbu kako brojni smatraju
korizmu žalosnim vremenom, rekao je kako je Isus uvijek propovijedao pokoru u smislu
kajanja, to jest obraćenja. Nikada nije propovijedao žalost, dapače uvijek je naviještao
radost: „Donosim vam radost“. Ja sam benediktinac a sveti Benedikt u jednome poglavlju
o korizmi kaže: „U radosti Duha Svetoga, iščekuj Uskrs“. Radost mora biti obilježje
korizme. Kada nam je Isus na prvi dan korizme rekao „Kada postite, operite lice, namirišite
ga da svijet ne zna“, znači da vrijeme obraćenja treba živjeti u radosti a ne u žalosti.
U drugom smo tisućljeću, nažalost, kršćanstvo gotovo pretvorili u religiju muke, smrti,
mrtvljenja, pokore. Trebalo bi pojasniti kako se mi pripremamo „uskrsnuti“, pripremamo
se za svoj uskrs: uskrsno bdijenje nije toliko Isusovo uskrsnuće, koje uostalom slavimo
svake nedjelje, koliko je čvrsto sjećanje našega uskrsnuća u Kristu – istaknuo je
otac Scicolone. Govoreći pak o svome shvaćanju duhovnih vježbi, rekao je kako
se njegovo shvaćanje razlikuje od shvaćanja svetoga Ignacija koji je izmislio izraz
„duhovne vježbe“, misleći na vježbanje u raznim krepostima. Ja, kao redovnik, shvaćam
duhovne vježbe kao meditaciju „lectio divina“, to jest kao radosno divljenje divotama
koje je Gospodin učinio u povijesti spasenja i u životu svake osobe. Čitajući Sveto
pismo spontano se rađa ushit jer osoba u Božjem svjetlu shvaća smisao svoga života
i povijesti. Nakon toga naš je život odgovor ljubavi na ljubav Božju koju smo otkrili,
a vidim da je to ohrabrujuće, otvaranje, udisaj čista zraka. Upravo bi to trebale
biti duhovne vježbe – zaključio je otac Scicolone.