Crkva se priprema u sljedećim mjesecima proglasiti svetima desetero blaženika

Crkva se priprema u sljedećim mjesecima proglasiti svetima desetero blaženika. U priopćenju je nadbiskup Guido Marini, ravnatelj Papinskih liturgijskih slavlja, najavio za sljedeću subotu u 11 sati sazivanje redovnoga konzistorija u dvorani svetoga Klementa u Apostolskoj palači, gdje će kardinali tijekom slavljenja šestog časa – glasovati o proglašenju novih svetaca među kojima se ističe se lik Josipa Damjana Deveustera, čuvenoga oca Damjana, koji je koncem 19 stoljeća bio 12 godina apostol gubavih na otoku Molokaj, na Havajima.
Trideset tri tisuće gubavaca je 1967. godine tražilo da papa Pavla VI. proglasi blaženim njihova anđela, oca Damjana, koji je obolio od gube ali je kao kršćanin bio kadar podnositi neizmjerne žrtve među odbačenima čije izranjeno tijelo zastrašuje. Uskoro će dakle otac Josip Damjan Deveuster biti proglašen svetim. Rođen je 1840. godine u Flandriji u Belgiji. Postao je član Družbe Presvetih Srdaca, a 1864. godine zaputio se na daleki put. Plovio je 134 dana do Honolulua na Hvajima, do svoje misijske postaje. Zaokret u njegovu životu zbiva se 1873. godine. Biskup traži dragovoljce koji će naizmjenično raditi među gubavcima na otoku Molokaj. Među četvoricom dragovoljaca je i otac Damjan koji odlazi prvi na otok s kojeg se više neće živ vratiti. Otac Damjan liječi duše, pere rane, dijeli lijekove, potiče osjećaj dostojanstva u oboljelima koji se organiziraju, bave zemljoradnjom, otvaraju sirotišta i grade naselja. Otac Josip otkriva 1885. godine da se zarazio gubom. Kad je preminuo, sahraniše ga njegovi gubavci pod stablom gdje je proveo prvu noć stigavši na Molokaj. Tijelo mu je 1936. godine preneseno u Belgiju, sahranjen je u crkvi svetoga Josipa u Louvainu.
Posve je različita povijest s obzirom na vrijeme i mjesto poljskoga nadbiskupa Zygmunta Szczęsnya Felińskoga, rođenog u Wojutynu u današnjoj Ukrajini, iako je prožeta segregacijom. Blaženi papa Pio IX. imenovao ga je metropolitom, varšavskim nadbiskupom, gdje se istaknuo odlučnom duhovnom i moralnom obnovom nacije. Ustanovio je Sestre Marijine obitelji, ali je skupo platio neuspjelu pobunu protiv cara. Zbog vjernosti Rimu bio je uhićen, strpan u zatvor, potom prognan u Rusiju. Proveo je dvadeset godina u jednome mjestu na rijeci Volgi, gdje je postao apostol katolika i prognanika u Siberiju, čak je uspio izgraditi jednu crkvu. Na molbu Svete Stolice oslobođen je 1883. godine, ali se nije mogao vrati u Varšavu nego je posljednjih 12 godina proveo u lavovskoj biskupiji u Ukrajini, neumorno radeći za duhovno dobro poljskih i ukrajinskih seljaka. Preminuo je u Krakovu 1895. godine.
Gust je red budućih svetaca koji su u XIX. stoljeću živjeli poput poljskog nadbiskupa Felińskoga. Talijan Arcangelo Tadini, iz Bresce, svećenik i vrstan učitelj, veoma osjetljiv za društveni vidik evangelizacije. Otvorio je predionicu da zaustavi iseljavanje djevojaka, te jedan dom za radnice. 1900. godine ustanovljuje Sestre radnice Svete nazaretske kuće, djevojke s redovničkim zavjetima zaposlene poput običnih radnica. Iz Bresce je i sestra Gertruda Comensoli, ona je 1882. godine ustanovila Zavod Sestara klanjateljica Presvetoga Sakramenta, koje se posvećuju odgoju mladih i euharistijskome klanjanju, a proširile su se po čitavoj Italiji i inozemstvu. Euharistijsko je klanjanje u središtu poslanja sestre Katarine Volpicelli, iz Napulja, utemeljiteljice Služavki Presvetoga Srca. Njezina je zajednica postala središte duhovnosti, a iz nje je potekao blaženi Bartolo Longo, koji je započeo veliko djelo Gospina svetišta u Pompejima. Njoj je i njezinim duhovnim kćerima bila povjerena organizacija klanjanja u napuljskoj katedrali kada se 1891. godine održavao prvi talijanski Euharistijski kongres.
Francuskinja je Marie de la Croix, koja je kao djevojčica bila u najmu i tada je odlučila posvetiti se napuštenim starijim osobama. S jednom prijateljicom unajmljuje kuću u koju ugošćuje zanemarene i bolesne. To je početak njezine Družbe Malih sestara siromašnih. Među budućim svecima su i dva Španjolca, trapist María Rafael Arnaíz Barón. Preminuo je devetnaest i pol mjeseci nakon ulaska u trapistički samostan. Ostavio je brojne duhovne spise, a smatra ga se jednim od najvećih mistika XX. stoljeća. Drugi je dominikanac iz XIX stoljeća, Francisco Coll y Guitart. U Kataloniji je 40 godina propovijedao evanđelje, bio je pučki misionar i veoma zaslužan za duhovnu obnovu društva. Posebno se brinuo za odgoj siromašnih djevojaka, povjeravajući ih Dominikankama Blagovijesti koje je ustanovio 1856. godine.
Bernardo Tolomei će također uskoro biti proglašen svetim, rođen je 1272. godine u Sieni. U četrdesetoj godini života povlači se u osamu. S prijateljima iskapa špilje kako bi živjeli pustinjačkim životom. Nakon nekoliko godina pustinjaci odlučuju živjeti u zajednicu na maslinskome brežuljku nedaleko od Siene, gdje je 1319. godine sagrađen samostan Svete Marije. Živjeli su po benediktinskome pravilu. Bernardo je izgradio još desetak samostana i tako je neočekivano postao utemeljitelj i poglavar Reda svojih, i danas, poznatih „bijelih otaca“. Nešto mlađi je Portugalac Nuno Alvares Pereira. U mladosti je bio vojnik i veoma zaslužan za oslobađanje Portugala od drugih kraljevstava Pirenejskoga poluotoka. I on je radikalno promijenio život. Nakon ženine smrti, napušta oružje i povlači se u samostan, kao redovnik laik uzima ime Nuno od Svete Marije. Preminuo je na Uskrs 1431. godine čitajući Muku Gospodina Našega po Ivanu.