Uz liturgijska čitanja 5. nedjelje kroz godinu razmišlja o. Anto Lozuk

Job naziva ljudski život borbom, nadničenjem, robovanjem. Čovjek je uvijek bio pritisnut teretom života, ali nikada toliko kao danas. Postali smo nadničari i robovi najniže vrste, robovi okrutnog sustava sačinjenog od nesnosnog tereta obveza i mukotrpnog rada. Iz dana u dan kao da se neprestano vrtimo u jednom začaranom krugu, stalno umorni, opterećeni, isfrustrirani i nesretni... U ovaj začarani krug današnja Božja riječ unosi mnogo svjetla.
Pavao je također svjestan da je sudbina čovjekova postati nadničar i rob, ali ne dopušta da mu drugi nameću gospodara, nego odlučuje odabrati ga sam. Stavlja svoje snage na raspolaganje Isusu Kristu, odlučuje robovati Evanđelju. Veli: jednostavno moram naviještati Evanđelje: Židovima – na židovski način, učeći ih da je Isus Mesija; poganima – na poganski način, navješćujući da je Isus Spasitelj svijeta; slabima – na njima razumljiv način, govoreći im o svojim slabostima. Tako je zapravo postao rob svima – da sve stekne za Boga. I sam Gospodin, dok je živio na zemlji, prihvatio je sudbinu nadničara. Nakon ozdravljenja Petrove punice čitav grad se sletio do Petrove kuće, veli današnje Evanđelje. Mnoštvo ljudi iznosilo je pred njega svoje nevolje i potrebe. I on je radio do kasno u noć – liječio bolesne, bodrio klonule, izgonio zloduhe, tješio žalosne. Ujutro rano pošao je u osamu da moli, ali su ga preduhitrili: „Svi te traže!“ – rekli su... U vrijeme svoga života na zemlji Gospodin je tvrdo radio, ali je također neprestano bio u kontaktu s nebeskim Ocem.
Život na zemlji jest borba, nadničenje, robovanje. Da ostvari svoju sudbinu, čovjek mora postati sluga, rob nečemu ili nekomu. Danas smo postali robovi okrutnog sustava u kojemu je pred nama uvijek nešto, a rijetko ili nikada Netko... Gospodin Isus svojim djelom nije promijenio osnovnu zakonitost ljudskog života, ali je besmislenom, sizifovskom čovjekovu naprezanju dao smisao i svrhu. Svojim djelovanjem, koje je uvijek pratila molitva, Gospodin je pokazao kako treba nositi teret obveza i rada. Monasi su njegovu poruku izrazili jednostavnim riječima: Ora et labora! – Moli i radi! Moli i nećeš se osjećati zarobljen radom! Moli i tvoj će rad dobiti smisao i svrhu! Moli i skupa sa svojim radom mirno ćeš putovati prema vječnom domu. Tko ne moli, sličan je žarulji bez struje, svijeći koja ne svijetli. Tko ne moli, osuđen je na tamu, frustraciju, izgubljenost. Tko moli, sve svoje naprezanje i svoj rad postavlja na svjetlo. Tko moli, postaje jednostavniji, skromniji, ljubazniji, radosniji. Tko moli, osjetit će toplinu Božjega jutra, jer za molitelja Bog razgara svoje sunce. Tko moli znat će i raditi. Tko moli, preživjet će čak i u ovom našem vremenu.