Prava kriza je duhovna

U ovoj godini se obilježavaju dva znakovita datuma povezana s likom don Luigija Sturza: 90 godina od Apela slobodnim i odlučnim ljudima (18. siječnja), osnivačkoga dokumenta Talijanske Narodne stranke, te 50. obljetnica preminuća toga talijanskog svećenika i umnika – piše Salvatore Martinez, predsjednik pokreta 'Obnova u Duhu', u članku koji je objavila agencija Zenit. Promišljati o sudbini naše Europe, počevši od velikih ideala don Sturza, možda je najbolja počast neshvaćenom i oštroumnom promicatelju istinskih građanskih vrednota jednoga naroda. A to istovremeno može potaknuti osmišljavanje novog zajedničkoga nacrta društvenoga razvoja s odlučnim moralnim zaokretom – smatra Martinez.
Riječ 'kriza' u posljednjim mjesecima ispunja stranice novina, a na usnama je mladih i starih svakoga naroda i u svakom dijelu svijeta. Ništa novoga pod nebom! Svaka je povijesna epoha živjela i proživljavat će krizna razdoblja: zar je kriza mogla zaobići naše vrijeme? Stara se poslovica sve češće čuje: „Mala tempora currunt“, to jest „teška su vremena“. Ali nikada nisu ni bila laka, niti će biti! U jednome svom govoru sveti Augustin potiče: „dobro živite vrijeme i promijenit ćete ga; a ako ga promijenite onda se neće žaliti“. U doba mučnih promjena, koje je bilo pozornica proturječnosti ljudskoga duha, to jest u XX. stoljeću, don Luigi Sturzo se nije dvoumio tvrditi „majka svih kriza je duhovna“. Odlučujuće je danas shvatiti to ako se želi učiniti zaokret kadar utjecati na talijansku savjest, sve više pogrešnu, mlitavu, podilazeću zlu i svim njegovim etičkim, pravnim i znanstvenim posvećivanjima – piše Martinez.
Don Luigi Sturzo, oslanjajući se na sukladnost između kršćanskih načela i istinskoga humanoga obilježja povijesti, upozoravao je na veliku pogrješku modernoga doba: odijeliti i suprotstaviti humanizam i kršćanstvo; humanizam je postao božanski, a kršćansku se vjeru svelo na privatnu radnju, na posao savjesti ili sektaštva, u crkvicu gdje se jedino okupljaju svećenici i pobožnjaci. Treba ponovno uspostaviti jedinstvo i sintezu ljudskoga i kršćanskoga; kršćanin je u svijetu po vjerskim vrednotama, ljudsko treba prožeti kršćanskim – govorio je don Sturzo. To je oštroumna i sasvim laička prosudba. Politika, ekonomija, škola i obitelj nikada nisu udaljeni od vrednota Duha. Iskustvo života i smrti, u kojemu je ograničen naš ljudski život, ne može biti bez unutarnjega načela, nadnaravnoga, koje nastoji ujediniti različitosti i ukloniti sukobe koji proizlaze iz naše krhke i proturječne ljudske naravi, kojoj je potreban duhovni red – istaknuo je Martinez. Kardinal Joseph Ratzinger, govoreći 2004. godine u talijanskome Senatu, proriče utjecaj ove krize: „Europa, upravo u trenutku svoga najvećega uspjeha, izgleda prazna iznutra, onemogućena kružnom krizom, koja prijeti njezinu životu povjeravajući je presađivanjima koja zatiru njezin identitet. Popuštanju temeljnih duhovnih snaga pridružuje se rastući etički zalaz“ – podsjetio je Martinez.
Može se probuditi društvena svijest jednoga naroda i promicati opće dobro – svih, u svačiju korist, a nikada u korist manjine na štetu brojnih – počevši od vrednota Duha. To je veoma dobro shvatio don Luigi Sturzo tijekom londonskoga izgnanstva: „Prava revolucija je duhovna, ona je borba protiv sebičnosti i nepravde, prvih uzroka griješenja u našem osobnom i društvenom životu. Prava revolucija započinje duhovnim nijekanjem zla i potvrđivanjem dobra. To je dug put, ali je izgradnja sigurna, zdanje s dubokim temeljima ljubavi i pravde“ smatra don Sturzo.
Prvenstvo duhovnoga reda nad društvenim ne treba shvatiti kao oslobađanje od svijeta – neku vrstu ustupanja, bježanja od neugodnosti i patnji bremenite stvarnosti – nego kao oslobađanje za svijet, snagom koja oslobađa naše riječi i djela sve više opterećena vanjštinom i ispraznošću. Nitko se ne smije zamisliti izvan niti iznad svijeta! Tko se otvara vrednotama Duha i gaji njegovu preobražavajuću moć otvara se solidarnosti sa svijetom – istaknuo je Martinez.
Na koncu konca, nemir našega doba već je došašće nove nade, a moralno srozavanje rađanje novoga načina života. Prevladavajuće zlo već je pobjeda milosrđa i istine. Ljudska se sudbina uvijek očituje kada se ostvaruje sloboda, a čitavo čovječanstvo napreduje ili nazaduje ako vrednota duhovnoga života jednoga naroda napreduje ili nazaduje, ako se gaji ili zanemaruje zdrav razum i dobra praksa. Novi oblici individualističke i neljudske demokracije, koju naše europsko društvo u ime jednakosti svih ljudi pasivno rađa, nameću ozbiljno razmišljanje. Neće biti ispravne društvene svijesti ako se pravila demokratske igre budu zasnivala na zbroju neovisnih „pojedinaca“, svevišnjih, sve više podupiranih lobističkim interesima. Tako bi čovjek postao svoj uznik, nedruštven; bio bi neka vrsta nedovršenoga, dekadentnog, stranog svakom građanskom angažiranju u čvrstoj izgradnji općega dobra – zaključuje Martinez.
„Čovjek je glavno čovječje bogatstvo“, to često ponavlja Ivan Pavao II. u socijalnoj enciklici „Stota godina“, od 1991. godine. Don Liugi Sturzo, 1925. godine, govoreći o potrebi nove „križarske“ ljubavi u politici ustvrdio je: Ljudski život se shvaća kao vrednota, bogat smislom, kada se osjećamo voljeni i kada znamo ljubiti“. Ljubav je potrebna svakoj osobi, više od zabrana i ustupa, jer čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Čovjek će sam sebi bez ljubavi postati neshvatljiv. A ni jedan društveni poredak – podsjetio je Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici 'Bog je ljubav' – ma koliko pravedan, ljubav neće moći učiniti suvišnom.