Treba paziti „na pretjerano umnažanje“ izjava „nevaljalog braka“

Treba paziti „na pretjerano umnažanje“ izjava „nevaljalog braka“ pod izlikom neke psihičke nezrelosti ili slabosti jedne stranke – upozorio je Benedikt XVI. u današnjem nagovoru u Vatikanu, na otvaranju sudske godine Rimske rote, redovitoga suda Svete stolice za primanje priziva, osobito u vezi sa ženidbenim problemima. U pitanju je sama istina o braku – ustvrdio je Benedikt XVI.
Papa se osvrnuo na upute Ivana Pavla II. o psihičkoj nesposobnosti u parnicama za nevaljanost braka, izrečene u govorima 5. veljače 1987. i 25. siječnja 1988. godine, pitajući se „u kojoj su mjeri prihvaćene u crkvenim sudovima“. Svi su svjesni – ustvrdio je – činjenice da je taj problem veoma aktualan. U nekim se slučajevima može osjetiti nažalost još živa potreba o kojoj je govorio moj prethodnik: „da se crkvenu zajednicu zaštiti od sablazni da gleda praktično uništavanje vrednota kršćanskoga braka pretjeranim, gotovo automatskim množenjem izjava nevaljalosti u slučaju neuspjeloga braka, pod izlikom možebitne nezrelosti ili psihičke slabosti jedne stranke“.
Papa Benedikt XVI. priziva „pozornost pravnikâ na potrebu da se parnice vode s dužnom ozbiljnošću koju zahtijeva istina i ljubav, kako se priliči Rimskoj roti“. Podsjetio je na neka načela za razlikovanje valjanosti braka, kako se ne bi brkalo nesposobnosti i teškoće. Istinska nesposobnost – ustvrdio je citirajući Ivana Pavla II. – može se jedino pretpostaviti u prisutnosti nekoga ozbiljnog oblika nepravilnosti koja – nazočna već u vrijeme ženidbe – mora bitno remetiti sposobnost shvaćanja i volje, dakle sposobnost slobodnoga odabira životnoga stanja. Nepravilnost mora prouzročiti ne samo veliku teškoću nego i nemogućnost izvršavanja zadaća povezanih s bitnim ženidbenim obvezama. Prema Papinu mišljenju „treba... pozitivno gledati na sposobnost koju svaka muška i ženska osoba na temelju svoje naravi u načelu posjeduje za sklapanje braka. Inače smo u opasnosti da padnemo u antropološki pesimizam koji, u svjetlu današnje kulturne situacije, ženidbu smatra nemogućom. Bez obzira što takva situacije nije jednoznačna u raznim dijelovima svijeta, ne može se pravu nesposobnost volje brkati sa stvarnim teškoćama u kojima se nalaze mnogi, naročito mladi, dolazeći do zaključka da je bračna veza nezamisliva i neostvariva. Naprotiv, potvrđivanje urođene ljudske sposobnosti za brak polazište je da se parovima pomogne otkriti naravnu stvarnost braka i njegovu ulogu u nacrtu spasenja – kazao je Papa.
Na koncu konca – ustvrdio je Papa – u pitanju je sama istina o braku, čija valjanost ne ovisi o naknadnome ponašanju stranaka, nego o sposobnosti sklapanja braka. Ta se sposobnost ne mjeri u odnosu na određeni stupanj egzistencijalnoga ili stvarnoga ostvarivanja bračne zajednice putem izvršavanja bitnih obveza, nego u odnosu na stvarnu volju svake stranke, koja čini mogućom i djelotvornom ženidbu u trenutku bračnoga saveza. Drugačije je – dodao je Papa – u poimanju koje ne priznaje istinu o braku, gdje učinkovito ostvarivanje istinskoga zajedništva života i ljubavi, zamišljenoga kao postizanje čisto ljudskoga blagostanja, ovisi jedino o sporednim čimbenicima, a ne o ljudskoj slobodi potpomognutoj milošću. Očito je da neke antropološke „humanističke“ struje, usmjerene na samoostvarenje i egocentričnu transcendenciju, toliko idealiziraju ljudsku osobu i brak da u konačnici niječu psihičku sposobnost brojnih osoba, zasnivajući je na čimbenicima koji nisu u skladu s bitnim zahtjevima ženidbe. Parnice za nevaljanost zbog psihičke nesposobnosti – zaključio je Papa – načelno zahtijevaju da se sudac savjetuje s vještacima oko utvrđivanja istinske nesposobnosti, koja je uvijek iznimka u odnosu na naravno načelo o potrebnoj sposobnosti za shvatiti, odlučiti i ostvariti darivanje samoga sebe iz čega se rađa bračna veza – zaključio je Benedikt XVI.