Holokaust u Papinu učiteljstvu

Svjetski tisak je prošlih dana puno pisao o izjavama biskupa Richarda Williamsona, koji je s drugom trojicom biskupa vraćen u zajedništvo s Katoličkom crkvom. Biskup Williamson je naime u intervjuu za švedsku televiziju nijekao holokaust. Brojni članovi iz raznih zemalja svećeničke bratovštine Sveti Pio X, koju je osnovao biskup Marcel Lefebvre, strogo su osudili te biskupove izjave upozoravajući kako je riječ o osobnom biskupovu stajalištu koje oni ne prihvaćaju, a još manje se tiče Papina učiteljstva i stajališta Katoličke crkve koje je u više navrata svečano očitovano. Valja istaknuti kako je učiteljstvo Benedikta XVI. od samoga početka pontifikata obilježeno posebnom pozornošću prema židovstvu.
Prvi znak te pozornosti očitovao se odmah nakon izbora, kada je Papa, odgovarajući na čestitku, pozvao Riccarda Di Segnija, glavnoga rimskoga rabina, na svečano otvaranje pontifikata na trgu svetoga Petra. Papino je mišljenje kao i njegovo učiteljstvo o židovstvu u skladu sa saborskom deklaracijom 'Nostra Aetate', koju je Benedikt XVI. često citirao tijekom govora, kao i s tvrdnjama njegovih prethodnika, poglavito pape Pavla VI. i Ivana Pavla II. Govori pape Benedikta XVI. tijekom posjeta sinagogi u Kölnu (19. kolovoza 2005.) i u Aschwitzu (28. svibnja 2006.) predstavljaju dva najizrazitija trenutka u odnosima između katolika i Židova. U posjetu sinagogi u Kölnu Papa je potvrdio svoju odlučnu nakanu nastaviti „s velikom snagom“ put „prema poboljšanju odnosa i prijateljstva sa židovskim narodom“. Holokaust je nazvao „nečuvenim zlodjelom“ smišljenim u „najmračnijem trenutku njemačke i europske povijesti“. A s Ivanom Pavlom II. pognuo je „glavu pred svima koji su iskusili očitovanje tajne nepravednosti“. Podsjetio je na zajedničke korijene i vrlo bogatu duhovnu baštinu koju dijele Židovi i kršćani“ potvrđujući da „tko sretne Isusa Krista sreće židovstvo“. Potom je žestoko osudio „mržnje, progone i sva očitovanja antisemitizma, u bilo koje doba i od bilo koga, upravljenog protiv Židova.“ Ohrabrio je „iskren i poticajan dijalog između Židova i kršćana“. Dijalog – dodao je – koji, ako želi biti iskren, ne može prešućivati postojeće razlike ili ih umanjivati: u stvarima po kojima se, zbog naših nutarnjih vjerskih uvjerenja, razlikujemo jedni od drugih, upravo se u njima moramo uzajamno ljubiti i poštovati“ – kazao je Papa.
Tijekom povijesnoga pohoda Aschwitzu (28. svibnja 2006. godine), Benedikt XVI. je nastupio govoreći: Govoriti na ovome mjestu užasa, nagomilanih zlodjela protiv Boga i protiv čovjeka, koje se ne može usporediti ni s jednim mjestom u povijesti, gotovo je nemoguće, a posebno je teško i mučno za jednoga kršćanina, za jednoga Papu koji dolazi iz Njemačke. U mjestu poput ovoga ponestane riječi, a u dubini se javlja jedino zaglušna tišina, nutarnji krik upravljen Bogu: Zašto si, Gospodine, šutio? Zašto si mogao podnositi sve to? Kolika nam pitanja naviru na ovome mjestu! Uvijek se iznova postavlja pitanje – u one dane gdje je bio Bog? Kako je mogao dopustiti tu pretjeranost razaranja, tu pobjedu zla? Zašto sakrivaš lice svoje, zaboravljaš našu bijedu i muku, jer smo povaljani u prašnu, a naše tijelo oboreno na tlo; Ustani, priteci nam u pomoć; spasi nas po svome milosrđu!
Taj je tjeskobni krik, koji trpeći Izrael u vremenu krajnje skučenosti uzdiže Bogu, istovremeno vapaj za pomoću svih onih koji tijekom povijesti – jučer, danas i sutra – trpe poradi ljubavi Božje, iz ljubavi prema istini i dobru; a i danas ih ima puno. Papa je završio govoreći: Mjesto gdje se nalazimo jest mjesto pamćenja, mjesto je holokausta. Prošlost nikada nije samo prošlost. Ona se odnosi na nas i pokazuje nam putove kojima ne trebamo ići kao i one kojima moramo kročiti. Poput Ivana Pavla II. prošao sam ispred kamenih spomen-ploča koje, na ranim jezicima, podsjećaju na žrtve ovoga mjesta: ispisane su na bjeloruskome, češkom, njemačkom, francuskom, grčkom, hebrejskom, hrvatskom, talijanskom, mađarskome, nizozemskom, norveškom, poljskom, ruskom, romskom, rumunjskom, slovačkom, srpskom, ukrajinskom, židovsko-španjolskome i engleskome. Sve ove spomen-ploče govore o ljudskome bolu, omogućuju nam shvatiti cinizam one vlasti koja je s ljudima postupala kao predmetima ne priznajući ih osobama, u kojima sja Božja slika.
Neke spomen-ploče pozivaju na posebno sjećanje. To je ona na hebrejskome jeziku. Moćnici Trećeg Reicha željeli su posvema uništiti izraelski narod, izbrisati ga iz popisa naroda na zemlji. Tada su se riječi psalma: „Vode nas na smrt, postupaju s nama kao s ovcama za klanje“ užasno obistinile. U konačnici, ti nasilni zločinci, s uništavanjem ovoga naroda, namjeravali su ubiti Boga koji je pozvao Abrahama, koji je govoreći na Sinaju odredio vječne smjernice za čovječanstvo. Ako je taj narod, jednostavno svojim jednostavnim postojanjem, svjedočanstvo Boga koji je govorio čovjeku za kojeg se brine, onda je i taj Bog morao napokon umrijeti, a gospodstvo pripasti čovjeku – njima koji su holokaustom – ustvrdio je Benedikt XVI. – u konačnici htjeli potrgati korijenje na kojima se temelji kršćanska vjera, zamjenjujući je svojom vjerom, vjerom u vladavinu jačega – zaključio je Benedikt XVI.