Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 14. siječnja 2009.

Papa Benedikt XVI. je u današnjoj svojoj katehezi na općoj audijenciji govorio o Pavlovim poslanicama Kološanima i Efežanima koje imaju dosta sličnosti. Draga braćo i sestre, među Pavlovim poslanicama nalazimo dvije, Kološanima i Efežanima, koje se u određenoj mjeri mogu smatrati istovjetnima. Naime, i u jednoj i u drugoj je prisutan način izražavanja koji se susreće samo u njima, i izračunalo se da se više od trećine riječi Poslanice Kološanima nalazi također u Poslanici Efežanima. Na primjer, dok se u Kološanima doslovno čita poziv: "Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu" (Kol 3,16), u Efežanima se preporučuje isto to: "Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!" (Ef 5,19). Pored toga, u obje se poslanice nalazi takozvani "obiteljski zakonik", kojeg nema u drugim Pavlovim poslanicama, to jest niz preporukâ upućenih muževima i ženama, roditeljima i djeci, gospodarima i robovima, premda Poslanica Efežanima više razvija temu odnosa između muža i žena s glasovitom temom odnosa između zaručničkog Krista i Crkve – kazao je Papa.
Još je važnije konstatirati da se jedino u tim dvjema poslanicama spominje naslov "glava", kefalé, koji se pridaje Isusu Kristu. I on se upotrebljava na dvije semantičke razine. U prvom značenju, Krist je shvaćen kao glava Crkve. To znači dvoje: prije svega da je on vladar, upravitelj, te glavni i odgovorni koji vodi kršćansku zajednicu kao njezin vođa i njezin Gospodin (usp. Kol 1,18: "On je Glava Tijela, Crkve"; Ef 5,23: "Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve"); a zatim da je on poput glave koja čvrsto povezuje i oživljava sve udove tijela nad kojima je postavljena (prema Kol 2,19 treba držat se "Glave, Njega od kojeg [je] sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano"). I u jednom i u drugom slučaju, Crkvu se smatra podređenom Njemu, bilo zato da slijedi njegovo uzvišeno vodstvo, bilo također zbog toga da primi sve životne snage koje od njega dolaze. Ta je ideja posebno razrađena u Poslanici Efežanima, gdje čak i crkvene službe, namjesto da ih se (kao u 1 Kor 12) dovodi u vezu s Duhom Svetim, dijeli uskrsli Krist: on je onaj koji "'dade' jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje" (4,11). Od Njega "sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi" (4,16). Krist je naime potpuno predan tome da "sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane" – istaknuo je Sveti Otac.
Čak je i cio svemir podložen njemu i njemu stremi kao svojoj glavi. Glasovite su riječi Poslanice Efežanima, koja govori o Božjem naumu "uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji" (1,10). Slično tome u Poslanici Kološanima se čita da "u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo" (1,16) i "uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima" (1,20). Više univerzalističku viziju od te nije moguće zamisliti, i ona priliči samo Kristu uskrslom. Krist je Pantokrátor, kojem je sve podloženo: u mislima nam se odmah javlja Krist Svevladar, koji ispunjava udubljeni apsidalni prostor bizantskih crkvi, kojeg se ponekad prikazuje kako sjedi visoko nad čitavim svijetom ili čak poviše duge čime se označava njegova jednakost samome Bogu, koji ga je posjeo zdesna sebi te dakle njegova neusporediva služba onoga u čijoj su ruci ljudske sudbine – podcrtao je Benedikt XVI.
Na kraju nešto o, već ranije spomenutom, pojmu koji se tiče Crkve kao Kristove životne družice. U Drugoj poslanici Korinćanima apostol Pavao je usporedio kršćansku zajednicu sa zaručnicom, te ovako piše: "Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu" (2 Kor 11,2). Poslanica Efežanima produbljuje tu sliku, pojašnjavajući da Crkva nije samo obećana, već je stvarna Kristova zaručnica. On ju je, tako reći, osvojio za sebe i to je platio životom: kao što kaže tekst te poslanice, "sebe [je] predao za nju" (Ef 5,25). Postoji li veći dokaz ljubavi od toga? No on se i brine za njezinu ljepotu i to ne samo za onu koju se stječe krštenjem, već i za onu koja se mora povećavati iz dana u dan po besprijekornom životu, "bez ljage i nabora", u njezinu ćudorednom vladanju . Odatle do općeg iskustva kršćanske ženidbe je mali korak; štoviše, nije niti sasvim jasno koja je početna referentna točka za pisca te poslanice: treba li u svjetlu odnosa između Krista i Crkve promatrati vezu muškarca i žene, ili pak u svjetlu iskustvene datosti bračne zajednice promatrati odnos između Krista i Crkve. U svakom slučaju, naša je poslanica gotovo na pola puta između proroka Hošee, koji je opisivao odnos između Boga i njegova naroda kao već sklopljenu ženidbu, i vidioca iz Otkrivenja, koji će predočiti eshatološki susret između Crkve i Jaganjca kao radosnu i neprolaznu svadbu. Neka nam Gospodin pomogne ponovno otkriti svu važnost tih pojmova za naš, pojedinačni i zajednički, kršćanski život – poželio je na kraju svoje kateheze Sveti Otac.