Papina kateheza na općoj audijenciji - 7. siječnja 2009.
Papa Benedikt XVI. je u prvoj ovogodišnjoj svojoj katehezi nastavio razmišljanje o
svetome Pavlu, apostolu naroda čiju godinu obilježavamo. Draga braćo i sestre, na
ovoj prvoj općoj audijenciji u 2009. godini želim uputi svima vama srdačne želje za
novu godinu koja je upravo započela. Oživimo u sebi zauzetost da otvorimo Kristu um
i srce, da budemo i živimo kao njegovi pravi prijatelji. Njegovo će društvo dati da
ove godine, usprkos neizbježnim nevoljama, bude hod ispunjen radošću i mirom. Naime,
samo ako ostanemo sjedinjeni s Isusom, nova će godina biti dobra i sretna. Zadaća
sjedinjenja s Kristom je primjer koji nam pruža također sveti Pavao. Nastavljajući
kateheze koje su njemu posvećene, zadržat ćemo se danas u razmišljanju o jednom od
važnih aspekata njegove misli: bogoslužja koji su kršćani pozvani vršiti. U prošlosti
se znalo govoriti o Pavlovoj malne protuobrednoj tendenciji, o jednoj njegovoj "spiritualizaciji"
ideje bogoslužja. Danas se bolje shvaća da je Pavao vidio u Kristovu križu povijesni
preokret, koji preobražava i obnavlja zbilju bogoslužja. Taj se novi pogled na bogoslužje
javlja prije svega u tri teksta iz Poslanice Rimljanima – kazao je Sveti Otac. 1.
U Rim 3,25, nakon što je govorio o "otkupljenju u Kristu Isusu", Pavao nastavlja s
jednom za nas misterioznom formulacijom: Bog ga je "izložio da krvlju svojom bude
Pomirilište po vjeri". Izrazom "Pomirilište", koji nama zvuči dosta čudno, sveti Pavao
aludira na takozvano "pomirilište" u drevnome hramu, to jest na pokrov kovčega saveza,
kojeg se shvaćalo kao dodirnu točku između Boga i čovjeka, kao točku Njegove tajanstvene
prisutnosti u ljudskom svijetu. To se "pomirilište", na veliki dan pomirenja – "yom
kippur" – škropilo krvlju žrtvovanih životinja – krvlju koja je na simboličan način
donosila grijehe od protekle godine pred Boga i tako bi grijesi bačeni u bezdan božanske
dobrote, kako se vjerovalo, bili malne upijeni snažnim Božjim zahvatom, zaboravljeni,
oprošteni. Život je započinjao iznova. Sveti Pavao, podsjećajući na taj obred kaže:
tim se obredom izražavalo želju da se svi naši grijesi stvarno predaju bezdanu božanskog
milosrđa i na taj način učini da nestanu. Ali krvlju životinja to se ne ostvaruje.
Bio je nužan stvarniji doticaj između ljudskoga grijeha i božanske ljubavi. Taj se
doticaj zbio u Kristovu križu. Krist, pravi Božji Sin, koji je postao pravi čovjek,
preuzeo je na sebe sav naš grijeh. On sâm je dodirna točka između ljudske bijede i
božanskog milosrđa; u njegovu se srcu raspršuje i nestaje žalosno mnoštvo zala koje
je čovjek počinio i obnavlja se život. Otkrivajući tu promjenu, sveti Pavao nam kaže:
Kristovim križem – najvišim činom božanske ljubavi koja je postala ljudskom ljubavlju
– stari je obred sa životinjskim žrtvama u jeruzalemskom hramu dokinut – istaknuo
je Papa. 2. Drugi tekst o kojem bih ovdje htio govoriti nalazi se u prvom retku
12. poglavlja Poslanice Rimljanima. Tu čitamo: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim:
prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje".
U tim je riječima prisutan prividni paradoks: dok žrtvovanje u pravilu podrazumijeva
smrt žrtve, Pavao ga naprotiv dovodi u vezu s kršćaninovim životom. Izraz "prikažite
svoja tijela", zbog kasnijeg shvaćanja žrtve, poprima obredni obris i znači "žrtvovati,
prinijeti". Poziv na "prikazivanje tijelâ" odnosi se na čitavu osobu; naime, u Rim
6,13 on poziva: "predajte sebe". Uostalom, izričito spominjanje tjelesne dimenzije
kršćanina koincidira s pozivom "proslavite dakle Boga u tijelu svojem": riječ je naime
o čašćenju Boga u najkonkretnijem svakodnevnom životu, satkanom od vidljivih i opipljivih
odnosâ. Odmah potom, Pavao definira taj novi način života: to je "duhovno bogoslužje".
U svakom slučaju nije riječ o nekom manje stvarnom obredu, ili čak samo slikovitom,
već o konkretnijem i realističnijem obredu – obredu u kojem sâm čovjek u svojoj cjelini
kao biće obdareno razumom, postaje klanjanje, proslava Boga živoga. Stižemo tako do
svetoga Pavla. On je baštinik tih razvoja, želje za istinskim bogoslužjem, u kojem
sam čovjek postaje slava Božja, živo klanjanje sa čitavim svojim bićem. U tome smislu
on poručuje Rimljanima: "prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu -
kao svoje duhovno bogoslužje" (Rim 12,1) – nastavlja nadalje Benedikt XVI. 3.
Na kraju još samo kratko o trećem tekstu iz poslanice Rimljanima koji se odnosi na
novo bogoslužje. Sveti Pavao kaže tako u 15. poglavlju: "…poradi milosti koja mi je
dana od Boga - da budem bogoslužnik Krista Isusa među poganima, svećenik evanđelja
Božjega te prinos pogana postane ugodan, posvećen Duhom Svetim" (15,15 sl.). Htio
bih istaknuti samo dva vidika toga divnog teksta i jedinstvene terminologije u Pavlovim
poslanicama. Prvo, sveti Pavao tumači svoje misijsko djelovanje među narodima svijeta
za izgrađivanje sveopće Crkve kao svećenički čin. Naviještati evanđelje radi ujedinjavanja
narodâ u jedno tijelo Krista uskrsloga je "svećenički" čin: pripravlja naime pravu
žrtvu. Drugo: cilj misijskog djelovanja je – možemo tako reći – kozmička liturgija:
da narodi ujedinjeni u Kristu, svijet kao takav postane Božja slava, da "postane ugodan
prinos, posvećen Duhom Svetim". Ovdje na vidjelo izlazi dinamični aspekt, aspekt nade
u Pavlovu shvaćanju bogoslužja: Kristovo samodarivanje uključuje težnju da sve privuče
zajedništvu njegova Tijela, da ujedini svijet. Samo u zajedništvu s Kristom, Čovjekom-uzorom,
koji je jedno s Bogom, svijet postaje kakvim ga svi mi želimo: zrcalo Božje ljubavi.
Taj dinamizam je uvijek prisutan u Euharistiji – taj dinamizam mora nadahnjivati i
oblikovati naš život – ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac.