Bogojavljenje

U Katoličkoj crkvi danas se slavi svetkovina Bogojavljenja ili sveta Tri kralja. Sveti je Otac u bazilici svetoga Petra predvodio svečanu svetu misu, a u homiliji je s raznih gledišta govorio o Bogojavljenju, ili „očitovanju“ našega Gospodina Isusa Krista, rekavši kako se u latinskoj tradiciji Bogojavljenje poistovjećuju s posjetom Kraljeva Djetetu Isusu u Betlehemu, dok se istočna tradicija usredotočuje na Isusovo krštenja u rijeci Jordanu, Ivanovo evanđelje poziva da pak bogojavljenjem smatramo također i svadbu u Kani, kada je Isus, pretvarajući vodu u vino, „očitova svoju slavu a njegovi učenici povjerovaše u njega“ – rekao je Papa te se zapitao što bi trebali reći svećenici Novoga saveza, koji su svakodnevni svjedoci i službenici bogojavljenja Isusa Krista u svetoj Euharistiji. Crkva sva otajstva Gospodinova slavi u presvetome i poniznome sakramentu, u kojem se Krist istovremeno objavljuje i skriva svoju slavu – rekao je Benedikt XVI.
Osvrćući se na obilježavanje 400. obljetnice prvih Galilejevih promatranja dalekozorom, rekao je kako i mi moramo posebnu pozornost posvetiti simbolu zvijezde koja je kraljeve vodila do Betlehema. Crkveni oci pojavu zvijezde tumače kao jednu vrstu kozmološke revolucije, prouzročene ulaskom Sina Božjega u svijet. Tumačenje otaca valja shvatiti u simboličnome i teološkom smislu. Dok poganska teologija pobožanstvenjuje kozmičke sile, kršćanska vjera, privodeći kraju biblijsku objavu, promatra jedinoga Boga, Stvoritelja i Gospodara čitavoga svemira. Božanska je ljubav, utjelovljenja u Kristu, opći i temeljni zakon stvorenja. To ne treba shvatiti u pjesničkom nego u stvarnom smislu, upravo kako ga Dante shvaća i izriče u stihu kojim zaključuje Raj i čitavu Božanstvenu komediju: „ljubav koja pokreće sunce i druge zvijezde“. To znači da zvijezdama, planetima i čitavim svemirom ne vlada neka slijepa sila. Stoga ne treba štovati nebeska tijela nego naprotiv i iznad svega u njima se očituje osobna volja, Duh Božji, koji se u Kristu objavio kao ljubav.
Ako je tako – piše Pavao Kološanima – onda ljudi nisu robovi „ prirodnih sila svijeta“, nego su slobodni i kadri uspostaviti odnos sa stvoriteljskom slobodom Božjom. Bog je početak svega i svime upravlja kao Otac, Zaručnik, Brat, Logos –Riječ-Razum, koji se s zauvijek ujedinio s našim smrtnim tijelom i posvema prihvatio naše ljudske uvjete, očitujući obilje snage svoje milosti. Kršćanstvo, dakle, ima posebno shvaćanje svemira shvaćanje, koje je u srednjovjekovnoj filozofiji i teologiji naročito umno izraženo. To shvaćanje ponovno cvjeta i u naše vrijeme zahvaljujući brojnim znanstvenicima koji se – slijedeći Galileja – ne odriču razuma niti vjere, dapače, vrjednuju ih do u tančine, u njihovoj uzajamnoj plodnosti – rekao je Benedikt XVI.
Kršćanska filozofija uspoređuje svemir s knjigom – tako je činio i Galilej – smatrajući ga djelom autora koji se izražava „simfonijom“ stvorenja. U središtu stvorenja pojavljuje se nova zvijezda, a to je Isus. Prvi kršćanski pisci uspoređuju Isusa s novim suncem, a mi Ga moramo usporediti sa središnjom zvijezdom ne samo sunčanoga sustava nego čitavoga svemira. U tom tajanstvenom nacrtu, istovremeno fizičkome i metafizičkom, kao kruna svega stvorenoga se pojavio čovjek, a u svijet je ušao Isus: rođen od žene, kako piše sveti Pavao. U sebi Sin Božji obuhvaća nebo i zemlju, stvoreno i Stvoritelja, tijelo i Duh. On je središte svemira i povijesti, jer se u Njemu bez miješanja ujedinjuje Autor i njegovo djelo – kazao je Benedikt XVI.
Isus je vrhunac stvaranja i povijesti, a u uskrslome Kristu ide se još dalje: prijelaz kroz smrt u život vječni najavljuje trenutak uglavljivanja svega u Kristu. Zaista, sve je – piše Pavao – stvoreno po njemu i za njega. On je svojim uskrsnućem od mrtvih u svemu postao prvi. Ukazujući se apostolima nakon uskrsnuća Isus govori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji“. Ta svijest podupire hod Crkve, Tijela Kristova, kroz povijest. Nema tame, bez obzira koliko bila mračna koja može zasjeniti svjetlo Kristovo. Stoga nikada kršćanima ne nedostaje nade, čak ni danas, pred velikom gospodarskom i socijalnom svjetskom krizom, pred mržnjom i rušilačkim nasiljem koje krvlju natapa brojne krajeve zemlje, pred sebičnošću i čovječjim nastojanjem da sebe učini svojim bogom, što katkada dovodi do opasnih poremećaja božanskoga plana o životu i dostojanstvu ljudskoga bića, o obitelji i skladu stvorenja. Naša nastojanja da ljudski život i svijet oslobodimo od trovanja i zagađivanja koja bi mogla uništiti sadašnjost i budućnost ne gube svoju vrijednost i smisao, premda naizgled nemamo uspjeha ili smo nemoćni pred nadmoćnosti neprijateljskih sila, jer se velika nada temelji na obećanjima Boga koji nas u dobru i zlu vremenu hrabri i vodi naša djela – rekao je Benedikt XVI.
Opće Kristovo gospodstvo na poseban način djeluje u Crkvi. Bog Mu pod noge podloži sve – piše u poslanici Efežanima – a Njega dade za glavu nad svima u Crkvi: ona je njegovo tijelo, punina Onoga koji ispunja sve u svima. Bogojavljenje je očitovanje Gospodina, a po odrazu je očitovanje Crkve, jer tijelo se ne može dijeliti od glave. Prvo liturgijsko čitanje, uzeto iz proroka Izaije, pomaže nam shvatiti stvarnost Crkve, kao otajstva odraženoga svjetla: Ustani, zablistaj, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Gospodinova. Crkva je osvijetljeno čovječanstvo, „krštena je u slavi Gospodnjoj, u Njegovoj ljubavi, ljepoti i gospodstvu. Crkva zna da njezino čovještvo, sa svojim granicama i bijedama, ističe djelo Duha Svetoga. U tomu je zaista njezina radost koju joj nitko ne može oduzeti: biti znak i sredstvo Onoga koji je „svjetlo naroda“ – ustvrdio je Papa i dodao kako nas Bogojavljenje u Pavlovoj godini poziva da oponašamo službu zvijezde koja je Kraljeve dovela do Isusa. Pavlov život je nakon obraćenja bio trka kako bi svjetlo Kristovo donio narodima, a narode priveo Kristu. Pavao je po milosti Božjoj postao zvijezda za narode. Njegovo se propovijedanje temeljilo na Svetome pismu, stoga možemo ustvrditi da će kršćani biti svjetlo koje vodi Kristu ako se neumorno hrane riječju Božjom koja prosvjetljava, čisti, obraća, a mi smo samo njezini službenici. Pavao je ovako shvaćao sebe: sve činim poradi evanđelja. Tako bi i Crkva morala govoriti. Neka nam Djevica Marija, zvijezda evangelizacije, pomogne u vršenju našega poslanja, a neka Sveti Pavao, apostol naroda, s neba zagovara za nas – poželio je Benedikt XVI.