Noćas je, nakon kratkoga molitvenoga bdijenja Benedikt XVI. u bazilici svetoga Petra,
prepunoj ljudi, svečano slavio misu Gospodinova rođenja. Govoreći o liturgijskim čitanjima
Sveti je Otac istaknuo kako se Božja veličina očituje u njegovoj poniznosti. Draga
braćo i sestre, „Tko je kao Gospodin, Bog naš, koji u visinama stoluje i odozgo gleda
nebo i zemlju? Tako pjeva Izrael u jednome od svojih psalama, u kojemu istovremeno
hvali veličinu Božju i njegovu blagonaklonu bliskost ljudima. Bog stoluje na visinama,
a naginje se prema dolje. Bog je neizmjerno velik, neizmjerno nas nadmašuje. Udaljenost
se čini beskonačnom. Stvoritelj svemira, Onaj koji svime upravlja, veoma je daleko
od nas: On komu nema jednaka, koji stoluje na visinama, gleda prema dolje. Naginje
se prema dolje. On nas vidi, a vidi i mene. To Božje gledanje prema dolje više je
od pogleda s visina. Božje gledanje je čin. Činjenica da me On vidi, da me gleda,
preobražava mene i svijet oko mene. Ovako govori psalam: „Podiže iz prašine uboga...“
Svojim gledanjem prema dolje On me podiže, dobrostivo me uzima za ruku i pomaže mi
da se penjem, upravo ja, odozdo prema gore. „Bog se saginje“. To je proročanska riječ.
U betlehemskoj noći, ona je poprimila posve novo značenje – rekao je Papa. Saginjanje
Božje poprimilo je nečuvenu stvarnost koja prije nije bila zamisliva. On se saginje
– upravo On – kao dijete dolje silazi u bijedu štale, simbola svake potrebe i ljudske
napuštenosti. Bog stvarno silazi. Biva dijete i posvema ovisan, kao i svako novorođeno
dijete. Stvoritelj koji u svojim rukama sve drži, o kojemu svi ovisimo, postao je
malen i potrebit ljudske ljubavi. Bog je u štalici. U Starom zavjetu hram je bio postolje
Božjim nogama; sveti kovčeg mjesto u kojemu On, na tajanstven način, bijaše nazočan
među ljudima. Znalo se tako da nad hramom, potajno, stajaše oblak slave Božje. On
je sada nad štalom. Bog je u oblaku bijede djeteta bez konačišta: kakav li neprobojan
oblak, a ipak – oblak slave! Kako bi drukčije njegova osobita ljubav prema čovjeku,
njegova zabrinutost za njega mogla izgledati veća i čistija? Oblak sakrivanja, siromaštva
djeteta sasvim potrebnog ljudske ljubavi istovremeno je oblak slave. Jer ništa ne
može biti uzvišenije, ni veće od ljubavi koja se na ovaj način saginje, silazi, postaje
ovisnom. Slava pravoga Boga biva vidljivom kada se pred betlehemskom štalom otvaraju
oči srca– istaknuo je Benedikt XVI. Opis rođenja prema svetome Luki, koji smo netom
slušali u evanđeoskom odlomku, pripovijeda nam da je Bog malo odškrinuo zastor svoga
skrovišta, ponajprije pred osobama nižega stališa, koje su u društvu inače bile podcjenjivanje:
pred pastirima koji su uokolo Betlehema čuvali životinje. Luka nam govori da su te
osobe „bdjele“. Tako se možemo osjetiti upozoreni na središnji motiv Isusove poruke,
u kojoj se opetovano i sve snažnije sve do Maslinskoga vrta otkriva poziv na budnost
– ostati budni kako bi osjetili Gospodinov dolazak i bili spremni. Možda u ovom slučaju
riječ znači nešto više od jednostavnoga noćnoga bdijenja? Te su osobe zaista bdjele,
u njima je doista osjećaj Boga i njegove blizine bio živ.Te su osobe očekivale Boga
i nisu se u svakodnevnom životu mirile s njegovom prividnom udaljenošću. Budnom srcu
može biti upućena poruka velike radosti: noćas se za vas rodio Spasitelj! Istaknuo
je Benedikt XVI. Jedino budno srce može vjerovati u poruku. Samo se budno srce
može ohrabriti i zaputiti kako bi našlo Boga u liku djeteta u štali. Molimo Gospodina
da nam pomogne da i mi budemo budne osobe. Sveti Luka još pripovijeda da su se sami
pastiri zaodjenuli slavom Božjom, oblakom sjaja, da su bili u nutarnjem blještavilu
te slave. Zakriljeni svetim oblakom slušahu zahvalni pjev anđela: „Slava Bogu na visini,
a na zemlji mir ljudima njegove dobrohotnosti“. A tko su ti ljudi njegove dobrohotnosti
ako ne djeca, budni, oni koji očekuju, nadaju se dobroti Božjoj i traže Boga gledajući
izdaleka prema Njemu? U crkvenim se ocima može naći iznenađujući komentar na pjev
kojim anđeli pozdravljaju Otkupitelja. Sve do toga trenutak – govore Oci – anđeli
su poznavali Boga u veličini svemira, u logici i ljepoti kozmosa, koje dolaze od Njega
i odražavaju Ga. Tako reći, prihvatili su nijemi zahvalni pjev stvorenja i preobrazili
ga u nebesku glazbu – primijetio je Sveti Otac. A tada se dogodilo nešto novo,
za njih čak uznemirujuće. Onaj o komu govori svemir, Bog koji podupire sve i nosi
ga u ruci –On sam ušao je u ljudsku povijest, postao je Netko tko djeluje i trpi u
povijesti. Iz radosnoga uznemiravanja potaknutog ovim nezamislivim događajem, iz ovog
drugoga i novog načina na koji se Bog očitovao – govore oci – rodio se novi pjev,
čiju je jednu kiticu evanđeoska propovijed sačuvala za nas: „Slava Bogu na visini,
a na zemlji mir ljudima“. Možda možemo reći da, prema ustroju židovske poezije, ovaj
dupli stih u svoja dva odlomka u konačnici izriče istu stvar, ali s različitoga gledišta.
Slava Božja je u nebeskim visinama, ali ta se Njegova visost sada nalazi u štali,
to što je bilo nisko postalo je uzvišeno. Njegova je slava na zemlji, to je slava
poniznosti i ljubavi. Osim toga, slava Božja je mir. Gdje je Bog tamo je mir. On je
tamo gdje ljudi ne žele sami u raj preobraziti zemlju, posežući pri tome za nasiljem.
On je s osobama budna srca; s ljudima i onima koji odgovaraju njegovoj visini, uzvišenoj
poniznosti i ljubavi. Takvima dariva mir, da po njima mir zavlada u ovome svijetu
– istaknuo je Benedikt XVI. Srednjovjekovni teolog Guljelmo iz San Thierrya jednom
je rekao: Bog je vidio – polazeći od Adama – da njegova veličina u čovjeku izaziva
otpor; da se čovjek osjeća ograničen u svome biću, a ugrožen u svojoj slobodi. Stoga
je Bog odabrao novi put. Postao je Dijete. Postao je ovisan i slabašan, potrebit naše
ljubavi. Sada –Bog koji je postao dijete govori nama – više me se ne možete bojati,
jedino me možete ljubiti. U ovoj noći s tim se mislima približavamo Betlehemskom djetetu,
Bogu koji je poradi nas želio postati dijete. Na svakom djetetu ima odbljesak Betlehemskoga
djeteta. Svako dijete traži naše srce. Stoga u ovoj noći mislimo naročito na onu djecu
kojima je zanijekana roditeljska ljubav. Na djecu ulice koja nemaju dar obiteljskoga
ognjišta. Na djecu koju grubo koriste kao vojnike i čine sredstvom nasilja, umjesto
da ona budu nositelji pomirbe i mira. Na djecu koju se pornografijom i svim drugim
gnusnim oblicima zloporabe ranjava u dubini njihove duše – upozorio je Papa. Betlehemsko
dijete novi je poziv upućen nama da učinimo sve moguće kako bi svršilo mučenje te
djece, da učinimo sve moguće da svjetlo iz Betlehema dirne ljudska srca. Jedino obraćenjem
srca mijenja se svijet, jedino promjenom u ljudskoj nutrini može se nadmašiti uzrok
svega toga zla, može se pobijedi moć zloga. Jedino ako se ljudi promijene, promijenit
će se i svijet, a da se to dogodi ljudima je potrebno svjetlo koje dolazi od Boga,
ono svjetlo koje je na neočekivan način ušlo u našu noć – ustvrdio je Sveti Otac i
dodao kako govoreći o Betlehemskom djetetu mislimo i na mjesto koje odgovara imenu
Betlehema; mislimo na kraj u kojem je Isus živio, i koji je žarko volio. Molimo se
da se i tamo stvori mir, da prestanu mržnja i nasilje. Da se pokrene uzajamno razumijevanje,
da se ostvari otvaranje srca koje otvara granice. Neka i tamo siđe mir o kojem su
pjevali anđeli u ovoj noći – zavapio je Benedikt XVI. U 96. psalmu Izrael, a s
njim i Crkva, hvale veličinu Boga koja se očituje u stvaranju. Pozivaju se sva stvorenja
da se pridruže zahvalnome pjevu, tu je također poziv: „Neka klikće šumsko drveće pred
Gospodinom, jer dolazi“. Crkva taj psalam čita kao proroštvo i kao zadaću. Božji dolazak
u Betlehem bijaše tih. Jedino budni pastiri na trenutak bijahu obavijeni u svijetli
bljesak njegova dolaska, a mogli su čuti jedan dio novoga pjeva koji je proizišao
iz čuđenja i radosti anđela zbog Božjega dolaska. Taj tihi dolazak slave Božje nastavlja
se kroz stoljeća. Tamo gdje ima vjere, gdje se naviješta i sluša njegova riječ, Bog
okuplja ljude i dariva im svoje Tijelo, preobražava ih u svoje tijelo. On „dolazi“.
Tako se budi srce ljudi. Novi pjev anđela biva pjev ljudi, koji kroz stoljeća, na
uvijek nov način, pjevaju dolazak Boga-djeteta i, počevši od svoje nutrine, bivaju
radosni – istaknuo je Papa. I šumsko drveće k njemu ide i kliče mu. Božićna jelka
na Trgu svetoga Petra o Njemu govori, želi prenijeti njegov sjaj i kliknuti: Da, On
je došao, i šumsko drveće kliče njemu. Božićna drva u gradovima i kućama morala bi
biti više od slavljeničkoga običaja: ona pokazuju Onoga koji je uzrok naše radosti.
Boga koji je postao dijete. Zahvalni pjesan u svojoj dubini govori o Njemu, pronađenom
stablu života. Po vjeri u Njega primamo život. U sakramentu Euharistije nam se dariva
On, vječni život. U ovome času pridružujemo se zahvalnome pjevu stvorenja, a naša
pjesma je molitva: Gospodine, pokaži nam malo sjaja svoje slave. Zemlji podari mir.
Učini nas muškarcima i ženama svoga mira. Amen! – tim je riječima Benedikt XVI. na
Polnoćki zaključio propovijed.