Božić je pred vratima. Svaka obitelj osjeća želju da bude na okupu, kako bi osjetila
jedinstveno i neponovljivo ozračje koje je taj blagdan kadar stvoriti. I obitelj Rimske
kurije jutros se, po lijepom običaju, okupila kako bismo razmijenili čestitke u ovome
posebnom duhovnome ozračju. Nakon što je svima zahvalio na velikodušnoj suradnji,
Sveti je Otac posebno zahvalio kardinalu Angelu Sodanu, dekanu Kardinalskoga zbora,
koji mu je u ime svih čestitao Božić. Osvrnuvši se na posebno božićno ozračje,
rekao je kako je ono produžetak otajstvene radosti i nutarnjega veselja koje je zaokupilo
Svetu Obitelj, anđele i betlehemske pastire u noći kada se rodio Isus. To bih ozračje
nazvao „milosnim ozračjem“, imajući na umu Pavlov izričaj u Poslanici Titu: „svim
ljudima se očitova milost Boga, našega Spasitelja.“ Apostol tvrdi da se milost Božja
očitovala „svim ljudima“, rekao bih da se u tome nazire poslanje Crkve, a posebno
Petrova nasljednika i njegovih suradnika, to jest da doprinose da milost Boga, Otkupitelja,
bude svima uvijek vidljiva i spasenjska – rekao je Benedikt XVI. potom se osvrnuo
na glavne događaje iz nedavne prošlosti Crkve: 50. obljetnicu preminuća pape Pija
XII. i izbora pape Ivana XXIII., četrdesetu obljetnicu objavljivanja enciklike 'Humanae
vitae' i tridesetu obljetnicu preminuća pape Pavla VI. Papa je također podsjetio kako
je s ekumenskim carigradskim patrijarhom Bartolomejom I. i predstavnicima drugih Crkvi
i crkvenih zajednica u bazilici svetoga Pavla izvan zidina u Rimu 28. lipnja otvorio
Pavlovu godinu. Pavao za nas nije povijesni lik. Po svojim poslanicima on nam
i danas govori. Pavlova godina je novo hodočašće ne samo u smislu vidljivoga hodočašća
prema Pavlovim mjestima, nego je posebice hodočašće srca, zajedno s Pavlom, prema
Isusu. Pavao nas uči da je Crkva Tijelo Kristovo, da su Glava i Tijelo nerazdvojni,
te da se ne može ljubiti Krista ako se ne ljubi njegovu Crkvu, živu zajednicu – istaknuo
je Benedikt XVI. potom se posebno osvrnuo na tri ovogodišnja događaja: Svjetski dan
mladeži, te apostolsko putovanje u Sjedinjene Američke Države i u Francusku. Kroz
te se događaje Crkva pred svijetom i za svijet učinila vidljivom kao duhovna snaga
koja pokazuje životne putove, svjedočeći vjeru donosi svjetlo svijetu. Papa je na
koncu podsjetio na održavanje Biskupske sinode: Pastiri iz cijeloga svijeta okupili
su se oko riječi Božje, čije se očitovanje nalazi u Svetome pismu. To što u svakodnevici
rutinski prihvaćamo, ponovno smo iskusili u njegovoj uzvišenosti: činjenicu da Bog
govori, da odgovara na naša pitanja. Činjenica je da On, premda ljudskim riječima,
osobno govori, a mi Ga možemo slušati, naučiti upoznati i shvatiti. Činjenica je da
On ulazi u naš život i da ga preobražava, a mi iz našega života možemo izići i ući
u beskrajnost njegove milosti. Tako smo ponovno postali svjesni da se Bog po svojoj
riječi obraća svakome od nas, govori svačijem srcu: a ako se naše srce trgne i nutarnji
se sluh otvori, onda će svatko naučiti slušati riječ koja mu je upućena. Ako osjetimo
da nam Bog osobno govori, shvaćamo da je njegova riječ nazočna kako bismo se jedni
drugima približili; kako bismo pronašli način da iziđemo iz sebe. Ta je Riječ oblikovala
zajedničku povijest i uvijek je oblikuje. Stoga smo postali svjesni – upravo jer je
osobna riječ – da je ispravno i cjelovito možemo shvatiti jedino u zajednici koju
je Bog ustanovio: svjesni da ju nikada ne možemo posvema iscrpiti, da ona uvijek ima
nešto novo reći novim naraštajima. Poruka Svetoga pisma ne ostaje u prošlosti
niti se u nju može zatvoriti: Bog, u konačnici, uvijek govori u sadašnjosti, a Bibliju
ćemo moći cjelovito slušati samo ako otkrijemo sadašnjost Boga, koji nas sada zove
– ustvrdio je Benedikt XVI. dodavši kako je bilo veoma važno iskusiti da i danas u
Crvi postoji Pedesetnica u pravom smislu riječi, u njoj su nazočna višestrana iskustva
Boga i svijeta, bogatstvo kulturâ, a po njoj se očituje širina ljudskoga postojanja
i, počevši od njega, širina riječi Božje. Shvatili smo također da Pedesetnica još
nije završena: još postoji mnoštvo jezika koji očekuju riječ Božju sadržanu u Bibliji.
O nazočnosti riječi Božje, samoga Boga, u sadašnjem povijesnome trenutku svjedočila
su apostolska putovanja, čiji je pravi smisao služiti Božjoj nazočnosti. Crkva se
u tim prigodama javno očituje, a s njom vjera i pitanje o Bogu. To javno očitovanje
Crkve zaokuplja sve one koji nastoje shvatiti sadašnjost i snage koje u njoj djeluju.
Svjetski dani mladeži napose sve više postaju predmet analize kojom se nastoji shvatiti
tu vrstu mladenačke kulture. Australija nikada nije vidjela toliko naroda sa svih
kontinenata, čak ni za vrijeme Olimpijskih igara. Svjetski dan mladeži u Sydneyu bio
je blagdan radosti i zajedništva za sve. Te dane neki smatraju modernom mladenačkom
kulturom, poput nekoga rok festivala gdje je papa središnja pop zvijezda. Čak neki
katolički glasovi drže ih velikim spektaklom beznačajnim za vjeru i nazočnost evanđelja
u naše doba. Ali ta mišljenja ne pojašnjavaju posebnu radost tih dana, niti moćnu
snagu zajedništva. No, valja shvatiti da Svjetski dani mladih ne traju samo tjedan
dana javnog okupljanja. Oni se na vanjski i nutarnji način pripremaju. Križ i
slika Majke Božje hodočaste svijetom. Susret s križem postaje nutarnji susret s Onim
koji je umro na križu, a u slici Marije vidimo ženu koju nam je On dao za majku. Svečani
dani su samo vidljivi znak dugoga hoda, kada jedni drugima idemo u susret, a svi zajedno
idemo u susret Kristu. Križni put po sydneyskim ulicama bio je vrhunac onoga što je
prethodilo javnome okupljanju, a upućivao je na Onoga koji nas sve ujedinjuje: Boga
koji nas ljubi sve do križa. Tako papa nije zvijezda oko koje se sve vrti. On je samo
vikar, a upućuje na Onoga koji je među nama. Središte Svjetskoga dana mladeži je liturgija,
a po njoj je Krist nazočan među nama. Njegova nazočnost ujedinjuje sve u radosti,
a radost je – kako kaže Sveto pismo – plod Duha Svetoga, koji je bio u središtu sydneyskih
dana – istaknuo je Papa potom se, imajući u vidiku Sveto pismo i tradiciju, osvrnuo
na četiri lako prepoznatljive dimenzije teme Duha Svetoga. Duh je nazočan od samoga
stvaranja. U knjizi Postanka se govori da je Duh lebdio nad vodama, on stvara i neprestano
obnavlja svijet. Vjera u Duha Svetoga je bitni sadržaj kršćanskoga vjerovanja. Činjenica
da tvar u sebi nosi matematičku strukturu puna je duha, na njoj se temelje nove prirodne
znanosti. Naš duh može tumačiti i proučavati tvar jedino zato jer je ona učinjena
na razumljiv način. Činjenica da ta inteligentna struktura dolazi od Duha Stvoritelja
koji je i nama udahnuo duha uključuje obvezu i odgovornost. Premda se stvoriteljski
duh očituje u tihoj veličini svemira, u njegovoj inteligentnoj strukturi, vjera nas
uči da Duh govori, tako reći, s ljudskim riječima, ušao je u povijest kao snaga koja
oblikuje, Duh dakle govori. On je riječ koja nam u Starom i Novom zavjetu dolazi u
susret. Treće pak obilježje Duha jest nerazdvojivost Krista i Svetoga Duha. To se
posebice očituje u spisima svetoga Ivana. Duh sveti je duh Kristov. On čini da zajedno
sa Sinom zazivamo Abba, Oče. Kao četvrtu dimenziju Papa je istaknuo povezanost između
Duha Svetoga i Crkve. To je sveti Pavao veoma dobro izrazio u dvanaestom poglavlju
Poslanice Korinćanima i Poslanice Rimljanima. Crkva je Tijelo Kristovo u kojem darovi
Duha Svetoga povezuju pojedince u živu cjelinu. Sveti Duh je Duh Tijela Kristova.
U tome tijelu nalazimo svoju zadaću, živimo jedni za druge, ovisimo jedni o drugima,
živeći u Onome koji je živio i trpio za sve nas, a koji nas pomoću svoga duha privlači
k sebi i u jedinstvo sve djece Božje – zaključio je Benedikt XVI. te sve preporučio
zagovoru Blažene Marije, Majke božanske milosti, i svima poželio da božićne blagdane
provedu u radosti i miru Gospodnjem.