Crkva već dvije tisuće godina hodi u iščekivanju koje ne iznevjerava: Kristov dolazak
slavljen u Došašću. U ovim godinama pontifikata, Benedikt XVI. istaknuo je razne duhovne
vidike razdoblja koje obilježava početak liturgijske godine za Crkvu u svijetu, a
sve ih povezuje ono što nedostaje našoj epohi, a što se naprotiv može smatrati bitnim
za Došašće, a to je nada. Kada je bilo nulta godina za vjeru i za povijest, hotelska
su se vrata više puta zatvorila pred licima mladoga para koji je jedva stigao do Betlehema,
potom je Bog pokucao na srca nepismenih i siromašnih, ali ljudi kadrih dijeliti njegovo
ništa, prvo se došašće završi tako pred očima onih koji rukom dotakoše Nadu. Dvadeset
stoljeća poslije, prokušana koreografija naučila je u ovome razdoblju priopćavati
smisao iščekivanja: ukrasi i svjetla razbijaju noć, a bezbrojna vrata ostaju otvorena
i privlačna. Očito je da se i danas nešto iščekuje, ali to nešto nije po svaku cijenu
Netko. Vrata ljudskoga srca često su ravnodušna kao prije dvije tisuće godina. Benedikt
XVI. je 2006. godine u propovijedi na prvu Večernju Došašća ustvrdio da „jedini pravi
Bog“ nije „Bog koji stoji u nebu, nezainteresiran za nas i našu povijest, nego je
Bog koji dolazi“ u današnjicu čovječanstva. Došao je prvi put, obećao je doći na svršetku
vremena. Ali mi se ne odričemo – pojasnio je Papa 25. studenoga 2005. godine – svake
godine i svaki dan živjeti Došašće. U izvjesnom smislu Gospodin uvijek želi dolaziti
preko nas. On kuca na vrata našega srca: jesi li spreman dati mi svoje tijelo, vrijeme,
svoj život? To je glas Gospodina koji želi ući u naše vrijeme, preko nas želi ući
u ljudski život. On traži živo prebivalište, naš osobni život – istaknuo je Sveti
Otac. Tko nauči otvarati vrata, prihvaća danas voditi „dobru bitku vjere“ kao što
je bila Pavlova bitka. Zašto je prihvat djetešca Isusa i njegov rast u meni, da u
meni bude vidljiv onima koji ga ne poznaju ili su ga zaboravili obveza koja zahtijeva
nadljudsku snagu: to jest Božju snagu koju je čovjek naučio tražiti od prvoga približavanja
božanstvu. Potvrda toga – ustvrdio je Benedikt XVI. – su psalmi. Gospodine, tebi se
obraćam, priteci mi u pomoć. To je vapaj osobe u opasnosti, ali je i vapaj Crkve u
višestranim zasjedama koje je okružuju, koje prijete njezinoj svetosti, neporočnoj
cjelovitosti o kojoj govori apostol Pavao, koja mora biti sačuvana za Gospodinov dolazak.
U tome vapaju odzvanja vapaj svih pravednih, svih oni koji se žele oprijeti zlu, zavođenjima
lažnoga blagostanja, užitaka koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i siromašne – istaknuo
je Papa. Čvrst je dakle čovjek koji živi Došašće jer se nada u Nekoga za kojeg
zna da će doći. Uostalom, Benedikt XVI. je u ovim godinama više puta isticao kako
je Došašće u pravome smislu riječi duhovno razdoblje nade. Ta je tema draga Svetome
Ocu, čak joj je posvetio drugu encikliku „Nadom spašeni“, objavljenju 30. studenoga,
upravo dan prije početka prošlogodišnjega Došašća. Dan poslije, Papa je istaknuo nepokolebljivu
želju Boga da svake godine postane djetetom usred ljudi svakoga vremena. Čovječanstvu
koje više nema vremena za Njega, Bog nudi drugo vrijeme, novi prostor da se sabere
i zaputi kako bi otkrilo smisao nade – primijetio je Benedikt XVI. Mir ljudima
dobre volje! Siromašnima u betlehemskoj noći, koji su vrata srca otvorili otajstvu
onoga Rođenja, osim nade bila je najavljena kvaliteta koju je dijete nosilo u sebi.
To je Papa istaknuo 2. prosinca 2006. godine. Za kršćane je mir najljepše ime Boga,
koji želi sklad svoje djece. Došašće je u tome vidiku najprikladnije doba za zajedništvo
svih onih – a hvala Bogu ima ih jako puno – koji se nadaju pravednijem i bratskijem
svijetu. U zauzimanju za pravdu se na neki način mogu naći zajedno ljudi svih narodnosti
i kultura, vjernici i nevjernici – zaključio je Benedikt XVI.