Uz liturgijska čitanja treće nedjelje Došašća razmišlja don Mario Buljević

Četiri su godišnja doba, no advent, poslije pak Božić i božićno vrijeme, kao da su uz ovu dobro poznatu podjelu vremenskog ciklusa, jedno posebno godišnje doba. Puno drugačije od svih ostalih, a opet u svakome od njih bi moglo ili bolje reći, bi trebalo pronaći svoje mjesto, tj., pripadati mu. Riječ je pak o godišnjem dobu dobrih želja kako ga jednom nazva jedan radijski voditelj.
I zbilja je posebno. Dovoljno je proći gradom, mjestom u kojem živiš, dovoljno je možda proći samo ulicom u kojoj stanuješ i vidiš taj svoj isti grad, mjesto i ulicu kako se odijevaju ili možda već nose ruho ovog posebnog godišnjeg doba.
Iako je hladno jer je prosinac – barem tamo gdje su prosinci hladni – postaje nekako toplije u ovo doba, ali isto tako, tamo gdje se ne želi ni advent, ni Božić ni božićno vrijeme, gdje se ne želi prihvatiti to posebno godišnje doba, prosinac, ali i svi drugi dani i mjeseci ma koliko topli i vrući bili pa makar bilo i samo ljeto, zapravo su studeni i hladno je.
Još je nešto zanimljivo, iako je noć duža kao da je svjetla više. I stvarno, promatrajući taj naš grad, mjesto i ulicu, vidimo da se sjaje, da je svjetlo svijeća koje ih obasjava jače, da ih čak možda i ljepšim čini, ali opet, uza sve to, ostaje mrak. Stoga, koliko god lijepa bila ova svjetla, koliko god jaka bila, ne mogu zamijeniti dan čije je svjetlo jače. Jer bez svijetla dana ostaje mrak, te iako se sjaj svjetala u mraku čini jačim, zapravo samo pokazuje da je tama mraka i noći dublja. Zato je potrebno svjetlo dana. A ono pak moguće je jedino zbog sunca o čijem sjaju dan svjedoči.
Današnje evanđelje na poseban način stavlja ispred nas osobu Ivana Krstitelja za kojeg kaže – kako ne bijaše svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo. Zato je Ivan sjaj, a jer je sjaj, svjedok je onog Mladog Sunca s visine koje jedino može obasjati sve naše tame, svaki naš mrak, svjedok je Isusa Krista.
Ako je advent zbilja tako posebno vrijeme, mi vjernici kako o ovom Adventu, ali i u životu općenito, jer duhovnost Došašća spada na jedno od temeljnih obilježja kršćanskog života, pozvani smo posvjedočiti o svjetlu Ovog Mladog Sunca s visine, pozvani smo biti njegov sjaj. Upravo zato, kao što svjetlo dana ovisi o suncu, o njegovu sjaju i mi ovisimo o Isusu Kristu. Jednostavno kazano bez Isusa Krista čovjek ostaje bez svoga sjaja, postaje besmislen, postaje i ostaje prazan, čovjek ostaje bez one kvalitete koja ga čini tako posebnim. Bez Boga, bez Isusa Krista, čovjek ostaje bez ljubavi.
I zbog toga uzalud je obasjanost i ljepota naših gradova, mjesta i ulica, jer mrak ostaje, sve je to uzalud ako mi nismo svjedoci svjetla ovog posebnog godišnjeg doba, svjetla kojemu je sjaj ljubav jer joj je izvor Isus Krist bez kojeg i bez koje naša radost nikad neće biti potpuna. Budimo zato njegovi svjedoci. Amen!