Uz liturgijska čitanja Druge nedjelje došašća razmišlja vlč. Marijo Buljević

Dok svaka nada u sebi nosi sebi svojstveno čekanje, svako čekanje u sebi bi trebalo pronaći mjesta za nadu, jer bez nje čekanje se pretvara, tj. vodi očaju. Zapravo, čekanje ne samo da bi trebalo pronaći mjesta, već bi ono samu nadu trebalo učiniti vidljivom.
Vjerujem da ne postoji čovjek koji u svom životu nije bio zahvaćen iskustvom čekanja, iščekivanja, iskustvom neizvjesnosti, tj. iskustvom vremena koje na neki način u isto vrijeme uznemiruje i umiruje. Iskustvom vremena koje poziva na spremnost, za dolazak onog koga se čeka, iskustvom vremena koje poziva na napetost čekanja, ali i na smirenost zbog nade koja ne da da čekanje ugasne, a opet, onom pak tko čeka, daje snagu, utjehu, sigurnost da uistinu i dolazi onaj koji ima doći. Zato vrlo važnu ulogu u čekanju ima glas onog koga se čeka, bilo da progovara sam, bilo da o njemu govore. Ovdje se dovoljno prisjetiti što je to kroz povijest do naših vremena značilo pismo, zatim brzojav, danas telefonski poziv, poruka, čiji je čitav sadržaj bio svediv na samo jednu riječ, a ona glasi - dolazim -; a nakon što bi ona bila pročitana, započimalo je čekanje. Upravo takav glas potvrđuje nadu, a krati čekanje.
No, što to zapravo znači za one koji čekaju?
Ponajprije znači blizinu onog koji je daleko, znači njegovu prisutnost, iako ga još nema, iako još nije došao. Onaj koga se čeka kao da je tu, jer je negdje drugdje već odavno, to što ovdje nazivamo negdje drugdje je srce onog koji čeka. A kad je to već tako, onda ni stvari oko nas, ni vrijeme u kojem se nalazimo, pa ni mi sami ne možemo i ne mogu biti isti, jer glas kojeg smo čuli, zove da se spremimo za susret.
Upravo tu, u prostoru između onog tko čeka i onog koga se čeka, događa se priprava, događa se osluškivanje glasa koji poziva na promjenu, jer osoba koja čeka, ali koja čeka u nadi, pokazuje koga se to zapravo iščekuje.
Današnja čitanja očituju nam blizinu Onog o kojem glas viče: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi.
Potrebno je dakle biti spreman, a svaka spremnost traži svojevrsni napor, traži pripravu. Zato je čekanje i prilika da se pripravimo, tj. naša radost zbog dolaska onog koga se čeka bit će uvećana jedino ako se oslobodimo svega onog što bi Njega rastužilo. A ono što rastužuje Njega, uvijek je razlog i naše tuge. Upravo taj razlog nalazi se često u nama samima. Svi naši grijesi, naši propusti, tj. sve što priječi da susret Njega i nas uistinu bude prava radost.
Stoga, pripraviti put Gospodinu, znači očistiti svoje srce, napraviti mjesta u tom našem srcu za Onog koji nas u svojem već odavno nosi. Pripraviti put znači urediti svoje srce, jer osim za tebe samog, srce može i želi kucati i za onog kome dopustiš da u njega uđe.Urediti ga tako da zbog iščekivane radosti radi Onog koji u njega dolazi, srce postane veće, da naraste jer velik je Onaj koji nama dolazi u pohod, koji želi u srce ući, a to je sam Bog.
Upravo zato Advent je vrijeme žarkog iščekivanja i to iščekivanja Onog koji je jedini sposoban preobraziti čitav naš život snagom Duha Svetoga, snagom ljubavi jer sam je Ljubav, to je ujedno i vrijeme u kojemu odjekuje glas da On dolazi i ne kasni. Na nama je pak da se tom Duhu stavimo na raspolaganje, tj. učinimo prikladnim mjesto za dolazak Onoga koga se čeka: Isusa Krista. To mjesto mi smo sami. Na to nas pozivaju na poseban način adventsko vrijeme i Riječ Božja koju kroz to vrijeme slušamo. Amen.